<	veljača, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29

Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Studeni 2008 (3)
Veljača 2008 (1)
Prosinac 2007 (11)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (5)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (5)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

 

Komentari On/Off

 

DESIGN BY: ZOKA

|Opis bloga|

ONAJ KOJI ZNA ISHOD STVARI PRIJE NEGO ŠTO ONE POČNU ILI JE NEOBIČNO MUDAR ILI GLUP KOJE GOD BILO ISTINA SIGURNO JE TO NESRETAN ČOVJEK KOJI JE ZABIO NOŽ U SRCE ČUĐENJA

 

|Linkovi|

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Ja kao=VAMPIRICA

 

||

JACQUES BREL lyrics

AMSTERDAM

Y has sailors who sing
The dreams which haunt them
With broad of Amsterdam
In the wearing of Amsterdam
Y has sailors who sleep
Like streamers
Along the dull banks
In the wearing of Amsterdam
Y has sailors who die
Full of beer and with dramas
With the first gleams
But in the wearing of Amsterdam
Y has sailors who are born
In thick heat
Languors océanes

In the wearing of Amsterdam
Y has sailors who eat
On too white tablecloths
Streaming fish
They show you teeth
To crunch fortune
With décroisser the moon
To puff out stays
And that feels cod
Until in the heart of chips
That their large hands invite
To return moreover
Then rise while laughing
In a noise of storm
Close again their fly
And leave while rotant

In the wearing of Amsterdam
Y has sailors who dance
By rubbing the paunch
On the paunch of the women
And they turn and they dance
Like spit suns
In the torn sound
Of a rancid accordion
They twist the neck
For better intending itself to laugh
Until suddenly
The accordion expires
Then the serious gesture
Then the proud glance
They bring back their Batavian
Until in full light

In the wearing of Amsterdam
Y has sailors who drink
And which drinks and reboivent
And which still reboivent
They drink with health
Whores of Amsterdam
From Hamburg or besides
Finally they drink with the injuries
Who give them their pretty body
Who give them their virtue
For a gold coin
And when they drank well
Plant the nose with the sky
Mouchent themselves in stars
And they piss as I cry
On the inaccurate women
In the wearing of Amsterdam
In the wearing of Amsterdam.

 

ponedjeljak|04.02.2008.

|.. oda prijateljstvu...
|

 

 

 

.." oni koji su ljubavlju i životom prisutni jedni za druge, zasigurno uvijek ostaju skupa"..

To ljeto bilo je jedno od najljepših ljeta u mom životu.. Budučnost otvorena sve spremno da krenem u život.
Nikad nismo bili razdvojeni. Živjeli smo tim nekim simbiotičkim životom nadopunjavajući se. Tražili smo mjesta za koja nitko nije znao, maštali o sutrašnjici, štovali ono što su mnogi smatrali glupim i dječjim. Povezali smo se sasvim slučajno. Povezala nas je slična sudbina, strahovi i neutaživa žeđ za ljubavlju. Pravom istinskom. Sretnom. Gledali smo se oči u oči ne shvačajući da gledamo u nešto toliko osobno i sveto. Razgovarali smo ne govoreći, isijavali, znali, zapravo osjetili, kad bi se nekome nešto loše dogodilo. S lica smo čitali događaje, bili utjeha iako smo upozoravali na skoru propast situacije. Nismo si dozvoljavali da plačemo. Bilo je to nešto što u našem prijateljstu nije bilo dozvoljeno. Počelo je tim ljetom i nastavilo se. Nikad nismo dovodili u pitanje mogučnost da bi nas život mogao razdvojiti. Da će nas putevi odvesti nekamo gdje nećemo biti u mogučnosti svaki dan popiti kavu i prepričati događanja od sinoć.
No deslio se. Nešto se desilo i nisam zapravo sigurna što. Presadili su nas. Mora da je to. Pomakli, da se ne podudaramo više. Nismo odrasli. još osječam kucanje srca, uzbuđenost naspram pjesama na onom cd-u, Lemon Tree, smijanje bez osobitog razloga, "čohanja" dok ne bi zaspao na kauču u podrumu, razgovori o boji neba ili o harry potteru, svađe oko dobrote Snapea, te iščekivanju novog djela poput nečeg neophodnog za život. Tu smo još postojimo, no.. Kažem desilo s enešto. Nismo mogli podređivati nas svijetu, jer svijet nije bio spreman na nas kao nerazdvojne, kao umalo pa jedno. Sad moj telefon šuti.Tu i tamo dobijem sms, pošaljem koji natrag. Ne znamo kad ćemo se vidjeti, nekako uvijek potrefimo krivo vrijeme. Bliži se proljeće. Lijepo vrijeme, sunce, toplina i sve ono što nam je u isto vrijeme smiješno i nekako lijepo.
Pitam se često što radi. Kasnan je sat. Mislim da ću ponovno zavuči ruke pod poplon, okrenut se prema prozoru i moliti da me ne zaboravi.
Da, nedostaje mi moj najbolji prijatelj...

Možda jesmo negdje drugdje, ali naše prijateljstvo i naša prisutnost ipak negdje u dubini bit će, besmrtni...