Marketing
.. oda prijateljstvu...
.." oni koji su ljubavlju i životom prisutni jedni za druge, zasigurno uvijek ostaju skupa"..
To ljeto bilo je jedno od najljepših ljeta u mom životu.. Budučnost otvorena sve spremno da krenem u život.
Nikad nismo bili razdvojeni. Živjeli smo tim nekim simbiotičkim životom nadopunjavajući se. Tražili smo mjesta za koja nitko nije znao, maštali o sutrašnjici, štovali ono što su mnogi smatrali glupim i dječjim. Povezali smo se sasvim slučajno. Povezala nas je slična sudbina, strahovi i neutaživa žeđ za ljubavlju. Pravom istinskom. Sretnom. Gledali smo se oči u oči ne shvačajući da gledamo u nešto toliko osobno i sveto. Razgovarali smo ne govoreći, isijavali, znali, zapravo osjetili, kad bi se nekome nešto loše dogodilo. S lica smo čitali događaje, bili utjeha iako smo upozoravali na skoru propast situacije. Nismo si dozvoljavali da plačemo. Bilo je to nešto što u našem prijateljstu nije bilo dozvoljeno. Počelo je tim ljetom i nastavilo se. Nikad nismo dovodili u pitanje mogučnost da bi nas život mogao razdvojiti. Da će nas putevi odvesti nekamo gdje nećemo biti u mogučnosti svaki dan popiti kavu i prepričati događanja od sinoć.
No deslio se. Nešto se desilo i nisam zapravo sigurna što. Presadili su nas. Mora da je to. Pomakli, da se ne podudaramo više. Nismo odrasli. još osječam kucanje srca, uzbuđenost naspram pjesama na onom cd-u, Lemon Tree, smijanje bez osobitog razloga, "čohanja" dok ne bi zaspao na kauču u podrumu, razgovori o boji neba ili o harry potteru, svađe oko dobrote Snapea, te iščekivanju novog djela poput nečeg neophodnog za život. Tu smo još postojimo, no.. Kažem desilo s enešto. Nismo mogli podređivati nas svijetu, jer svijet nije bio spreman na nas kao nerazdvojne, kao umalo pa jedno. Sad moj telefon šuti.Tu i tamo dobijem sms, pošaljem koji natrag. Ne znamo kad ćemo se vidjeti, nekako uvijek potrefimo krivo vrijeme. Bliži se proljeće. Lijepo vrijeme, sunce, toplina i sve ono što nam je u isto vrijeme smiješno i nekako lijepo.
Pitam se često što radi. Kasnan je sat. Mislim da ću ponovno zavuči ruke pod poplon, okrenut se prema prozoru i moliti da me ne zaboravi.
Da, nedostaje mi moj najbolji prijatelj...
Možda jesmo negdje drugdje, ali naše prijateljstvo i naša prisutnost ipak negdje u dubini bit će, besmrtni...
Post je objavljen 04.02.2008. u 13:41 sati.