|
|
Dnevnik.hr
<
svibanj, 2009
>
P
U
S
Č
P
S
N
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Studeni 2008 (3)
Veljača 2008 (1)
Prosinac 2007 (11)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (5)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (5)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (1)
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
ONAJ KOJI ZNA ISHOD STVARI PRIJE NEGO ŠTO ONE POČNU ILI JE NEOBIČNO MUDAR ILI GLUP KOJE GOD BILO ISTINA SIGURNO JE TO NESRETAN ČOVJEK KOJI JE ZABIO NOŽ U SRCE ČUĐENJA
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Ja kao=VAMPIRICA
AMSTERDAM
Y has sailors who sing
The dreams which haunt them
With broad of Amsterdam
In the wearing of Amsterdam
Y has sailors who sleep
Like streamers
Along the dull banks
In the wearing of Amsterdam
Y has sailors who die
Full of beer and with dramas
With the first gleams
But in the wearing of Amsterdam
Y has sailors who are born
In thick heat
Languors océanes
In the wearing of Amsterdam
Y has sailors who eat
On too white tablecloths
Streaming fish
They show you teeth
To crunch fortune
With décroisser the moon
To puff out stays
And that feels cod
Until in the heart of chips
That their large hands invite
To return moreover
Then rise while laughing
In a noise of storm
Close again their fly
And leave while rotant
In the wearing of Amsterdam
Y has sailors who dance
By rubbing the paunch
On the paunch of the women
And they turn and they dance
Like spit suns
In the torn sound
Of a rancid accordion
They twist the neck
For better intending itself to laugh
Until suddenly
The accordion expires
Then the serious gesture
Then the proud glance
They bring back their Batavian
Until in full light
In the wearing of Amsterdam
Y has sailors who drink
And which drinks and reboivent
And which still reboivent
They drink with health
Whores of Amsterdam
From Hamburg or besides
Finally they drink with the injuries
Who give them their pretty body
Who give them their virtue
For a gold coin
And when they drank well
Plant the nose with the sky
Mouchent themselves in stars
And they piss as I cry
On the inaccurate women
In the wearing of Amsterdam
In the wearing of Amsterdam.
Čekat ću te
Čekat ću te i ti ćeš sigurno doći.
Samo ću te trebati čekati dugo.
Čekat ću te i kada žute kise noći ispune tugom.
Čekat ću te i kada vrućine zapeku,
I kada mećava počne.
Čekat ću te i kada druge niko ne bude čekao više,
Čekati i kada zamrziš moja pisma !
Čekat ću te i kada čekanje dojadi svakome koji čeka.
Čekat ću te i ti ćeš sigurno doći.
Neću ih slušati, kada mi kažu, da je vrijeme da zaboravim,
I da me nade lažu!!
Neka ti povjeruju otac i majka da vise ne postojim.
Neka se tako umore čekati svi anđeli,
Svi čuvari ovog umrlog svijeta u mojim očima!
Gorko vino za moju dušu neka piju kod mjesta koje
Sam voljela.
Koje si voljela.
Čekat ću te i neću im popustiti.
I zahvalit ću im na prijateljstvu,
Na prisutnosti u danima teške tuge,
Ali ih neću poslušati!
Čekat ću te i ti ćeš sigurno doći.
Sve smrti me ubiti neće!
Ja ču čekati.
Neka i kažeš jednoga dana:
„Ona koja me čekala ta, nije imala sreće!“
Usprkos tome ja ću znati čekati ko nitko na svijetu!
POSLIJE LJUBAVI
Poslije ljubavi
ostaju telefonski brojevi koji blijede,
propušteni pozivi koji se ne brišu, da
sam sebe uvjeriš, da te Ljubav pokušala
vratiti.
Poslije ljubavi
ostaju čaše sa ugraviranim monogramima,
otiscima usana i prstiju.
Poslije ljubavi,
ostaje običaj da se bijelo vino
i svaka tekuća blagodat,
nalijeva u dvije čaše,
i da crte budu na istoj visini.
Poslije ljubavi,
ostaje stol u kafiću i začuđen pogled konobara
što nas vidi sa drugima.
Ili posve same.
Sasvim svejedno.
Poslije ljubavi
ostaje na usnama metalni okus promašenosti
i adrese pozajmljenih prijatelja
S jedne i druge strane
S lažnim obećanjem „ OVDJE SMO od 0 do 24“
Poslije ljubavi
ostaje rečenica –
„dobro izgledaš, ništa se nisi promijenila,
javi se ponekad
imaš još moj broj. Kad god želiš
nazovi„
No nitko zapravo ne vjeruje,
da će se to dogoditi,
tko bi htio gledati kako
je Ljubav krenula dalje, ili
da još uvijek voli a ne zna kako prići!?
Poslije ljubavi,
ostaju tamne ulice kojima smo se vraćali,
ulice na kojima bismo svakih par metara
razmjenjivali poljupce
Ulaz u dvorište, automatsko svjetlo,
zagrljaj u noći, samo sjena
kad zaključavaš vrata.
Poslije ljubavi,
ostaju melodije sa radija
koje lagano izlaze iz mode.
Ostaju tajni znaci, osmjeh sakriven
Ispod oštrog pogleda,
ljubavne šifre,
Poput : ^^ ili ** !
Ostaje tvoja strana postelje,
Još topla kao da si tek ustala,
i strah da će neko iznenada doći.
Netko novi, netko stran.
Spustit ću slušalicu kada se javi nečiji tuđi glas,
Izreći ću hiljadu i jednu laž, da se umirim,
Da ne zaplačem.
Poslije ljubavi
ostaje rečenica: „Sama ću !"
i odgovor: „Pa zar ja ne mogu, mislim uvijek sam ti
rado pomagala?"
„Ovaj put ne"
Poslije ljubavi
ostaju suučesnici,
Oni koji su gledali i pitali „Na koliko dugo opet?!“
Sad su neki drugi ljudi čuvari
tajne koja nije više tajna,
da: ostaje laka uznemirenost
kada u prolazu udahnem
poznati parfem na nepoznatoj ženi.
Poslije ljubavi
ostaju nepotpisane razglednice i pisma,
prepune pepeljare,
prazno srce,
navika da se kupuje cijeli kebab, podijeljen
na 2 jednaka djela.
Ostaju fotografije snimljene u prolazu,
na balkonu ili uz ljetno popodne na šetnici.
Ostaju zagubljene ukosnice, pokraj kreveta,
konzervativci koji nas nisu voljeli
i naše obitelji osmjeha koje jesu.
Poslije ljubavi
ostaje povrijeđena taština, ponos.
Poslije ljubavi
od poznatih glumica, te lutkarske predstave,
postaju druge žene.
Nepoznati odrazi u ogledalu, nove geste
I navike.
Poslije ljubavi,
nećemo više lagati,
ne ostaje ništa . . .
PROTECT ME FROM WHAT I WANT!
Ponekad pokušavam shvatiti sve te suze koje se slijevaju niz moje obraze s vremena na vrijeme. Ponekad pokušavam uvidjeti da se svijet promijenio, da je posao u smjeru sasvim drugačijim od onoga koji sam si ja zamislila.
Samog sebe nadaleko je najteže pobijediti.
Ustala sam ujutro sasvim tiho, prije svih. Obukla sam traperice, navukla starke, neku majicu i izasla na balkon. Sjela sam u sasvim dubokoj šutnji i čekala. Mislim da neko čudo, neko predskazanje o stvarnosti doživljenih stvari. Kuda sve ovo vodi? Najednom su mi se u glavi pojavljivale slike minulih dana. Prošlost me sustizala na svakom koraku i po prvi put nisam se bunila. Prepuštala sam se užicima, i boli koju su u jednakim vremenskim intervalima pobjeđivali moju dusu i srce. Bilo je divno, koliko i bolno. Iz tog sna, najednom me probudio grub glas, govorio je sasvim tiho i zastrasujuce. Odagnala sam tu sablazan sjecanjem na najdivniji trenutak u životu. Tako. Sad mogu dalje, polako ali sigurno. Trnci i hladnoća.. Poznati suputnici, poput gorke kave ujutro. Za sva vremena.
Smrt je, uz ljubav jedina stvar za koju ne postoji lijek! Znaci li to da jedno bez drugog ne postoje? Bol prevladava u oba slučaja, na kraju krajeva, a na nama je da „uspješno“ nosimo kriz. Kako mi je to palo na pamet? Gotovo da i razumijem sto sam htjela reci. Toliko mi je misli usuto u glavu da vise ne mogu pojmiti stvaranje novih osjećaja osim ovih postojećih! Srah, bol, tuga, i na posljetku ljubav. Bezvremenska konstanta koja sjedinjuje. Mrzim se. Ta moja opsjednutost idealizmom, utopijom i snajarstvom, stvara u meni ključ nepovezanosti s ostatkom ljudi, davanjem i primanjem. Kako da razumijem svijet kad se on trudi svim silama da ne razumije mene. Kako da uspijem usuglasiti ta dva glasa koja u meni stvaraju potrebu da vice, divljam i placem istovremeno!? Nekima je to sasvim jednostavan proces. Idu spavati, sutra se probude i vise ne okreću glavu kad osjete poznati miris na nepoznatoj zeni. Isključe svoje osjećaje, podaju ih nekom drugom i zatvore stranicu ko da nije ni postojala. Zasto ne mogu biti poput tih ljudi? Zasto jednostavno ne mogu isključiti Ljubav iz svog života i pusti se drugom, o kome ne znam nista na čuvanje. Dozvoliti sebi da upoznajem nove predjele, da se penjem na nove vrhove s kojih bi isto tako lako mogla skliznuti ko i s ovog. Nikad me nije bilo strah pokušavati, težila sam za novom istinom, novim putovima koje mi je predodredila kleta sudba. Zasto sad? Zasto se moje tijelo ne moze predati slobodi kad mi je vec tako grubo nametnuta? Mora da je to neki znak. Mora da je to zelja univerzuma, pa zasto uporno idem protiv toka? Ustuknula sam pred porazom, pred jos jednim porazom za koji sam sigurna da me ostavio najranjivijom do sad. U biti ne znam ni da li to nazvati porazom, jer poraz bi te trebao ojačati, učiniti te otporniji! Pa sto je onda ovo? Moze li itko ovo nazvati, pravom rijeci a da ne povrijedi značenje mizernosti, koju osjećam? Vjerujem da za ovo ne postoji dostojan izraz, ne postoji nesto u sta bi se moglo uklopiti. A ja čekam. Stojim na raskrscu vjere, ljubavi i onog osjećaja koji me prije drzao daleko iznad vode, a to je bichizam, to je okrutnost prema svima i svakome! Htjela bih se opet pretvoriti u tu, tzv. Samodopadnu gaduru, koja zna cijeniti ljubaznost, a odbija i srozava svaki komentar ili pogled uperen protiv njene osobe. S bilo cije strane. Ljubav se stavlja u drugi plan, ranjivost ne postoji, nista ne moze uzdrmati duh koji vlada. ZASTO SE NEMOGU VRATITI NA TO???? Sto mi je trebalo da se zaljubim? Da volim? Da se predam? Kako lakomisleno od mene. Toliko misli a tako malo vremena. Moram odlučiti brzo, moram djelovati sto prije, a ne mogu, koci me ta isti glupi kemijski spoj, koji je jednak osjećaju kad pretjerate s čokoladom. Koliko sam se onda samo nafiksala sa tim opijumom? Zelim ga izbaciti iz organizma, zamrziti ga koliko i sebe! Al ne mogu. Bivanje u blizini te blještave crvene Ruze, ljeci rane, svaki pogled olakšava disanje. Uzima za pravo da budem sretna. Da vjerujem kako ljubav ipak postoji, iako ne u „poznatom „ obliku. Ta iluzija da je sve u redu, da je sve na svom mjestu, čahura je koja me spašava od samouništenja. Upravo od postajanja onog sta sam prije navela kao zelju. Vanvremensku zelju koja bi bila odlazak iz krajnosti u krajnost ali ipak spasenje. Sredina, kompromis je u ovom slučaju gotovo nemoguć. To bi značilo uzimanje, ekstrahirane oderdenih elemenata i pokušavanje uklapanja tih u novu cjelinu. Stvaranja nečeg cije je postojanje nemoguće. Boli me pomisao, da ljudi mogu krenuti dalje, ko da nista nije bilo, da nije vrijedilo zastati i odati počast! Zasto sam ja ta tzv. Jebena stranka!? Zasto ne mogu reci: znas moze ti biti zao! TI GUBIS! A ne ja.. Kad cu prestati sanjati o ljubavi koja uvijek nade nacin, koja uvijek prevlada zapreke a i kad zapne, srce povede tamo di je dom, povede tamo di ga vuče, zanemariti razum, jer on ionako izabire sebičnost! Kad bi slušali srce.. Kad bi barem. Ali to je nemoguće, jer ljudi su prevrtljive životinje, na prvu loptu obećaju ti sve, a kad zapne lakse im se odmaknuti a ne truditi spasiti tu blagodat koju rijetko ko upozna. Ponovno utopija?! Ponovno san. Ponovno lom u dimenziji gadure kakvom zelim postati! Strah me izgubiti se ponovno, postati Paulie, a borim se i ne posustajem. Sto kad dodem do kraja? Sto kad moja borba posve izgubi smisao, a gubim s gotovo nedostižnom razlikom. Ona je duhovitija, nema potrebu znati di je i s kim je, nasmijava ju, cini sretnom! Kako da se natječem s tim? Bolja je od mene očito. Možda u svemu osim u.. Znate vec. Al sto mi to znaci? Sto mi znaci, kad mi svi govore da bi bili sretni da me imaju kad.. Ona koju ja zelim, nezeli mene?
Zaspat cu. Zelim to, spustiti rolete napraviti crtu i zaspati. Samu sebe je najteže pobijediti ali uspjet cu! S tobom ili bez tebe! Bit cu vrijedna da se i ti okreneš za mnom! Da me pozelis!
Jutro, uspjela sam na vrijeme. Sunce me probolo svojom toplinom. Vračam se u krevet, za sad cu bitku jos odgoditi i čekati, možda prode, i bez toga! Možda me čahura blago stavi u ruke stvarnosti bez sokova, bez boli. Nadat cu se. Neka to umre umjesto mene.
