< listopad, 2007 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Studeni 2008 (3)
Veljača 2008 (1)
Prosinac 2007 (11)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (5)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (5)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


 

Komentari On/Off

 

DESIGN BY: ZOKA

|Opis bloga|



ONAJ KOJI ZNA ISHOD STVARI PRIJE NEGO ŠTO ONE POČNU ILI JE NEOBIČNO MUDAR ILI GLUP KOJE GOD BILO ISTINA SIGURNO JE TO NESRETAN ČOVJEK KOJI JE ZABIO NOŽ U SRCE ČUĐENJA

 

|Linkovi|

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Ja kao=VAMPIRICA

 

||




JACQUES BREL lyrics


AMSTERDAM


Y has sailors who sing
The dreams which haunt them
With broad of Amsterdam
In the wearing of Amsterdam
Y has sailors who sleep
Like streamers
Along the dull banks
In the wearing of Amsterdam
Y has sailors who die
Full of beer and with dramas
With the first gleams
But in the wearing of Amsterdam
Y has sailors who are born
In thick heat
Languors océanes

In the wearing of Amsterdam
Y has sailors who eat
On too white tablecloths
Streaming fish
They show you teeth
To crunch fortune
With décroisser the moon
To puff out stays
And that feels cod
Until in the heart of chips
That their large hands invite
To return moreover
Then rise while laughing
In a noise of storm
Close again their fly
And leave while rotant

In the wearing of Amsterdam
Y has sailors who dance
By rubbing the paunch
On the paunch of the women
And they turn and they dance
Like spit suns
In the torn sound
Of a rancid accordion
They twist the neck
For better intending itself to laugh
Until suddenly
The accordion expires
Then the serious gesture
Then the proud glance
They bring back their Batavian
Until in full light

In the wearing of Amsterdam
Y has sailors who drink
And which drinks and reboivent
And which still reboivent
They drink with health
Whores of Amsterdam
From Hamburg or besides
Finally they drink with the injuries
Who give them their pretty body
Who give them their virtue
For a gold coin
And when they drank well
Plant the nose with the sky
Mouchent themselves in stars
And they piss as I cry
On the inaccurate women
In the wearing of Amsterdam
In the wearing of Amsterdam.

 

subota|20.10.2007.

|OPROŠTAJ
|

 

 

 

Image Hosted by ImageShack.us



Što duže razmišljam shvačam da i ja patim od bolesti za koju sam smatrala da je nemoguče da nosim u sebi: NEMOGUČNOST PROMJENE. Odlučivanje o mojoj sudbini trajalo je danas svega pola sata. Trebala bi se osječati sretnom. Konačno sam uspjela. Nekako. Vratila sam se na ono isto mijesto s kojeg su me tako grubo otrgnuli. No sad se više ne osječam dobro. Kao da sam prestala pripadati tom svijetu. Odlazim u ponedeljak u grad koji će postat mojim drugim domom. Napuštam sve ovo što sam tako ljubomorno čuvala ,čisto i neokaljano poput najsjajnijeg bisera, za nešto što zapravo jest ono što želim, no tako površno i obično.
Za sobom ostavlajm sve: svoju sobu u kojoj sam provela gotovo svoj čitav život. Ostavljam svoj grad kojeg doduše mrzim, ali da, nedostajat će mi. Ostavljam prijatelje i obitelj, no ono najbolnije, ostavljam onu koju volim. Pitam se da li će se promijeniti. Da li kad dođem za vikend, da li će me dočekati ista sjajna iskra u njenim očima ,koja se raduje zvjezdama koje skidam s neba za nju. Pitam se da li će njen zagrljaj ostat jednako snažan i pun utjehe. Pitam se da li će me još uvijek voljeti. Njezina je želja da ostanem, da budem tu, no ja moram iči. Zapravo nemam izbora. Radi se o mojoj budučnosti o ostvarenju onog što želim od kad sam po prvi puta pogledala seriju Sailor Moon. Ne znam, no imam osječaj da moj san i nije tako čist i predivan kakvim ga svi smatraju. Štoviše, sad je to samo još jedan neispisan red, zamrljana stranica i napola pročitana knjiga. Danas sam razmišljala i o odgovoru na jedno pitanje što je bolje; biti luzer no imati nekog ko te voli svaki dan kraj sebe, u svakoj neprilici, ili biti s osobom koju voliš i samo moći sanjati o budučnosti? Nekad sam znala odgovor, no sad rastrgana između nje i budučnosti nestajem. Pretvaram se u kukavicu. Znam da ću je voljeti, znam da kod mene nije ono, daleko od očiju daleko od srca. Pa tko bi normalan odbacio nešto tako predivno radi 10 sati puta?

Draga moja malena!
Ako zaista želimo ostvariti sve ono o čemu smo pričale ovo je nizbježno. I Nemoj misliti da češ me se samo tako riješiti. Da će puničina želja pobjediti. Nikad ne će biti u pravu što se tiče nas. Moji osječaji su taj veliki ocean, zvjezdano nebo ispunjeno tvojim pogledom. Nedostajat ćeš mi više od svega. Čak i od kuhinskog elementa. Neke stvari očito moraju biti komplicirane i teške, da bi prepoznali i cjenili ono što zapravo toliko volimo. Ne znam hoću li odande vidjeti onu zvjezdu koja ti satlno s nočnog neba upučuje zavoldjiv pogled, no tražit ću je svaki dan i ako je nađem tek kad se vratim zauvijek i nju ću natjerati da se ugasi. Nisam znala danas da li da se plačem ili da skačem od sreče. Imam mogučnost da postanem ono što želim. Da pokažem cijelom svijetu, a i sama seb,i da uistinu to mogu i da uistinu toliko vrijedim. No tebi ne moram dokazivati ništa. Voliš me ne samo radi mojih dobrih strana, voliš me radi mojih mana i to je ono što bi boemi nazvali pravom ljubavi. Nemoj me pitati zašto onda idem. rekla sam ti jednom ćemo se smijati svemu ovome kako smo bile mlade i strašljiv.e kako nismo shvačale da vrijeme prolazi brže nego si možeš zamisliti. Jednom...


Život je ono što se desi kad planiraš. Moje planiranje svodilo se posljednjih mjesec dana na prihvačanje ostanka i pokoju neprospavanu noć punu suza. Postoji jedno mjesto za koje se svi prave da nikad nisu čuli. Zove se Zemlja sna. Tamo ću je nači. Tamo ću uskladiti ova dva neuskladiva svijeta. i učinite je zauvijek mojom. Hitjela bi napisati nešto pametno za kraj. No nekako ispada da je sve već rečeno da sve postaje samo vjetar na karju krajeva.

Ne znam da li sam te razočarala ovime. Možda bi se u potpunosti trebala osječati krivom no ne osječam se. Smatram to ispravnim ako zaista želimo jednog dana imati naš život. Molim te paztina sebe. Susret ćeš se s ljudima koji će ti obečati ono što želišm no trenutno ne možeš imati. Ćut ćeš, da je sve ovo smiješno i da se čekanje ne isplati. Nagrizat će tvoje srce i polako uljevati otrov. Zatim će otići i pustiti te da se sama nosiš sa novom sudbinom. Posve sama. Možda ovo sve završava. Moj dolazak pored tebe na vlak. Odlazak na naše mjesto smijanje duboko u noć, izlasci s tvojim društvom, izlasci s mojim društvom. Nježno milovanje tvoje kose dok ti glava plako pronalazi put do mog krila. Možda zavrašava naše prvo poglavlje ali to ni izaleka nije kraj. Tu sam još uvijek. Sjeti se samo da moraš preslušati našu pjesmu i svi će događaji i likovi ponovno oživjeti i ispuniti tvoje misli, postati realini i sveprisutni. Čuvat će te uspomene. Ako ćeš se ikad osječat usamljeno, samo, nemoj. Jer još uvijek držim tvoju ruku u svojoj, a ti se čudiš kako je mala. Sjeti se nas i sjeti se da smo već dosta toga proživjele. Stvari će se već same posložiti na svoje mjesto. S vremenom.

Ovo je moj posljednji pozdrav. Od svih vas. Od onih koje će ovo čitati i onih koji ne će. Riječi će ostati ovdje ne ću ih izgovoriti. Moja su me putovanja do sad naučila jednoj istini. Imam ono što toliki traže a tako ih malo nađe. Imala sam to toliko puta no nikada u cijelosti i nikad ovako. Osobu za koju sam rođena da volim..
Osobu iz predgrađa teškog života, grada Tuge, osobu jednostavnu poput kuhanja najbolje instant kave i tajanstvenu poput oceana.. Osobu prerpunu jednostavnih blaga. Neizrečenih misli i čudesnih moći. Kovaća svoje sreče.. Samouku..
Luku u kojoj sam uvijek doma. I ništa ne može uništiti tu osobu. Nikakva mala udaljenost nikakva tuga u praskozorje jutra.
Molim se da svatko upozna takvu ljubav .
Čuješ li moju molitvu, čuje li ju itko, poništit će se svi grijesi.. Sve za čime žalimo ili smatramo da nije ispravno.
Vratit će nam se snaga, povijerenje i ne će biti straha..
Ne će biti gnjeva..

Molim Boga, da ujutro kad se probudiš, prvo što učiniš bude osmjeh. Za mene, za tebe, za nas za budučnost bez neizvjesnosti i boli.
Volim te.



Image Hosted by ImageShack.us

 

 

- 01:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #


četvrtak|18.10.2007.

|..možda..
|

 

 

 

.. Nešto je krivo.. Nešto kao da nedostaje.. Netko..
Mjesec se sakrijo iza kišnih oblaka i osudio ovu noć na samoću i tugu.

Spustila se nečujno stepenicama i osvrnula se oko sebe.. Nigdje nikog. Zastala je i osluhnula. Zaista, mokar pločnik bio je samo njen. Bilo je 19:20. Izlazi iz kuće u to doba svaki dan. Danas je padala kiša no njoj to nije smetalo. Nitko joj ništa ne može. Duboko je udahnula i osjetila miris dobro poznatog parfema. Zapravo nije znala kojeg od njih jer šal koji je imala oko vrata mirisao je na nekakvu kombinaciju svih NJENIH najdražih parfema. To joj je izmamilo osmjeh na lice. Kao da više nije bila sama. Krenula je prema svom odredištu šetnje morala je biti točna. Vlak dolazi u 19:35 a ako ONA siđe a nje nema. Znala je da se to nesmije dogoditi. Ubrzala je korak. Koraci na pločniku postajali su sve glasniji i glasniji. Vjetar je nosio miris jeseni. Ono nešto tajanstveno lepršalo je u zraku, nekakva neshvačena vijest, nešto zaboravljeno vračeno u život. Sjela je na klupicu na stanici i čekala. Vrijeme je kratila razgovarajući sa Daracom za kojega kao i obično nije znala dal se smije njenim glupostima ili samo njoj. No nekako nije bilo bitno smijali su se zajedno. "DOLAZI!" ushičeno je uskliknula u sebi. Vlak je stao. Vrata su se otvorila. Ljudi su izlazili a ona je čekala. Najednom je ostala sama. Nije je bilo. "Ej di je ***?" " Danas je na ČČ-u kaj zaboravila si?"
Da. Zaboravila je. Pustila je ljude neka odu i ostala stajati u dubokoj štunji izložena jačim kapima kiše i vjetru. Odjednom su joj zasmetale glupe kapi, glupi vjetar, glupa noć bez mjeseca. Odjednom joj je zasmetalo sve. Današnji dan nekako ju je potpuno omeo. Jutro je prošlo pre brzo. Popode ispunjeno suzama, nije davalo vremena za racionalno razmišljenje o svemu što su pričale. Znala je samo da je četvrtak i da mora iči. Otišla je do njihovog mjesta i sjela. Upalila cigaretu i šutjela. Nije imala potrebe razgovarati sama sa sobom. Nije imala potrebu razmišlajti. Bio je to jedan od onih dana koji počnu tako zanimljivo i savršeno, a završe glupo i žalosno. Niz lice joj se odjednom spustila mala kapljica. Oči uperene u kišno nebo zvale su sječanja. Zvale su upomoć. "Ma nije tako strašno. Vidimo se sve bu ok. I ti meni fališ" Čula je u tihom šaputanju vjetra na uho.
Nedostajala joj je, no odlučila je biti hrabra. Bar na tren. Znala je, sad je znala da će sutra brzo doći.


Image Hosted by ImageShack.us

 

 

- 19:13 - Komentari (2) - Isprintaj - #


|..pogrešno predviđanje ... (RE: predviđanje za sutra)
|

 

 

 

..Tijelo mi se trese. Gubim se u ovom tmurnom kišnom danu gdje je sve tako lomljivo i podložno promjenama.
A sve je počelo tako neočekivano i pomalo komično.
Ustala sam ujutro no ne sama od sebe već me probudio tel. poziv. "Dođeš na kavu" . nije trebala dva puta reči. Kad sam došla do nje zamolila sam je da mi posudi bicikl da odem i obavim sitnicu koju sam trebala u gradu. Tako će biti brže. Mislila sam. No u trenutku kad je htjela uči u kuću i skuhati kavu, shvatila je da su vrata zatvorena, kljuć u bravi i da ne može nikako uči. Kad sam dolazila vidjela sam da je njen balkon na 2 katu otvoren. Nekako sam vjerovali ili ne imala osječaj da će to igrati neku ulogu. I jest. Pogađate, morala sam se ljestvama popeti na balkon da bi mogla otključati vrata. Iskreno? Usrala sam se od straha. No nisam htjela dopustiti da se ona popne. Što ako padne? Za mene nije tako velika šteta. Nakon popušene cigarete za koju sam gotovo bila sigurna da mi je posljednja i nakon nekoliko pokušaja uspinjanja, konačno sam skupila snage i krenula. "Stepenica" po stepenicu i nekako sam uspjela. U glavi sam samo ponavljala "Volim te..Volim te.. volim te..." Kad se situacija razbistrila i ja konačno uzela bicikl otišla i vratila se. Sve je izgledalo tako filmski. Spašena zahvalna djeva, s još šire otvorenim očima i neizmjernom zahvalnošću bacila mi se u zagrljaj. Popila sam kavu popričala a onda sam morala iči.


Image Hosted by ImageShack.us


Kao što sam rekla dan je počeo tako posebno i sretno. No u jednom trenutku, potaknutom zapravo ničim drugim do li naletom usamljenosti, počela sam se osječati tako prazno. Počela sam shvačati koliko sam se zapravo udaljila od svih životnih planova. Otuđila sam se od razdoblja u kojem sam uistinu držala svoj život na dlanu i upravljala njime kako sam željela i osječala da mora biti. Imam osječaj kao da me netko otrgnuo, presadio da se ne podudaram potpuno s ostatkom, s ostatkom onih, koji mi znače toliko a sad su tako daleki i nstvarni; Poput obličja u magli, poput sjene nadomak svitanja. Opasno se približilo razdoblje u kojem moja inspiracija i tuga jačaju i na kraju zavladaju svakim danom neovisno o stvarnom stanju stvari. Iz nikakvih logičnih razloga suobličujem se s vremenom. Postajem jedno s hujanjem vjetra i šuštanjem otpalog lišća pod nogama slučajnog prolaznika. Jučer sam bila gotovo sigurna da mogu predvidjeti današnji dan, i jesam, opisala sam ga kako sma mislila da će morati biti, no ispalo je tako drugačije. Smiješno. Pogrešno. Nisam ni mogla zamisliti da ću konačno makar na tren biti heroj. Bar na tren postati netko drugi, jači i bolji od mene same, a da to ipak budem ja. No u jednom nažalost nisam pogiješila. Sjedila sam na krevetu držala medvjedića i plakala. Popustila pod teretom nečeg što nema ime. Plakala sam kao nebo nad samim sobom. Nad razočaranjem koje sam sama sebi i nad činjenicom da sam razočaranje svima. Plakala sam radi toga što sam vidjela da uz vjeru i nadu u samu sebe mogu postati heroj promijeniti sudbinu izbječi loše stvari. Plakala sam zbog toga što to prekasno shvačam. Plakala sam jer mi nedostaje. Nema ga više. Njegova šalica za kavu sad služi mami za podgrijavanje vode. Njegov krevet, mački za rastezanje. Njegova igrica čeka ga na istom nivou. A ja ga čekam da dođe i skuha mi kavu. A njega nema i ne će ga biti. Prazno i tiho je bez staroga. Iako nikad nisam vjerovala da ću si to priznati. Plakala sam jer mi nedostaju ona dva prekrasna smeđa sanjarska oka a eto.. Plakala sam i žao mi je što tu nisam pogriješila jućer.
A ona me voli. Uplakanu, snažnu, ponekad pre-samouvijerenu, smiješnu i čudnu. Ne znam radi čega me voli, ali to očito zasjenjuje sve moje nedostatke i hvala joj na tome jer ja ponekad zaboravljam što je to, što tako voli na meni.

Ne želim predviđati više ništa. Sama sam. Sve je tiho i pusto. Mačak spava, a majka negdje u snu drži monolog o tome kako sam bezvrijedna. Tata je...
Možda se ipak još desi nešto što me razveseli. No ponavljam više ne želim predviđati ništa....

 

 

- 17:22 - Komentari (1) - Isprintaj - #


|..predviđanje za sutra...
|

 

 

 

Ustala sam ujutro i obavila kupovinu.
vratila se doma i pospremila po kuću.
Htjela sam te nazvati no znala sam da imaš obaveze
i..
nISam te htjela ometati.
Sjela sam na svoj krevet i osluhnula.
Gromoglasna tišina odbijala se od zidova.
pratila sam pokrete sjena.
Samo vjetar koji njiše zavjesu..
A pomislila sam već da...
Uzela sam u ruke medvjedića i zaplakala..
Prazno je..

Image Hosted by ImageShack.us


Gledam u svoje ruke i pitam se što su tjekom ovih
20 godina učinile kako treba...

U daljini zvuk vlaka.
Blizu 12 sati je..
MOram početi spremati ručak.
Nakon ručka majka ima milijun zadataka za mene
no ja sma samo čekala da dođe tih sretnih 15 da ode spavati.
Bit će to još jeda noć u kojoj će me grijati njen šal..
Bit će to još jedan dan kad ću znati da joj nedostajem
jednako koliko i ona meni.
Bit će to još jedan četvrtak no potpuno drukčiji od drugih..
Bez odlaska pred vlak i bez pitanja:" Idemo na naše mjesto ne?"

Da.. tako će otprilike izgledati sutra...

 

 

- 01:17 - Komentari (2) - Isprintaj - #


nedjelja|14.10.2007.

|.. the story about how SHE died...
|

 

 

 

"Im not in to relationshipes" Postao je moj moto. Shane moj uzor, Izgradila sam i ja jednu vrlo čvrstu, gotovo neprobojnu Shane u sebi. Ljubomorno se držala za nju u strahu da ju netko ne otrgne od mene. Postupno oblikujući njen lik prema svojim doživljejima i osječajima shvatila sam da zapravo postajem onakva kavih se najviše plašim. Dogodilo se ne ednom da sam se našla pred pitanjima za koje nisam znala odgovore ili pred vratima za koje mi je nedostajao upravo taj osobit kljuć. no nije bilo bitno poput stepskog vuka ponosno sam koračala materijalnim svijetom postajuči osokoljene glave i visoko uzdignutog nosa.
No u cijeloj toj priči postojala je i dalje ona druga ja. Sklupčana kukavično u nekom kutu. Prestrašena od pomisli na povjerenje, suosječajnost,požrtvovnost i ljubav.
I bilo nam je dobro. Gotovo nikad nije izlazila na svjetlo. Nastupala bi samo kad bi je netko jednom riječju ili gestom pozvao a onda bi nastupila ona druga te iz svega toga napravila samo šalu. I bilo na je zaista dobro.

Image Hosted by ImageShack.us


Zatim se jedna dosjetila, ne mogu dokučiti koja od nas dvije, da bi bilo najbolje da probušimo rupe u naš svijet. Da puštamo zrake sunca, ljutske poglede te onda od njih napravima ono što se nama dogodilo. Sljedile smo tu blesavu ideologiju i taj san o dva svijeta dok se jednom prilikom nisu počeli preklapati i smetati jedan drugome.

Ušla je u moj život sasvim neprimjetno. Lako me pomilovala po licu poput kaplje rose. Uzela je na svoja leđa moju ogorčenost i preranu odraslos. Nosila je tu mješavinu ponosa uštogljenosti i bezobrazluka kao da je pero od kojeg nitko ne može stradati. Za uzvrat, kao da je to nešto najljepše što joj se moglo dogoditi, dala mi je osmjeh, onaj najneviniji ničim izazvan osmjeh. Ponovno veseljenju zvjezdama, tihim dodirima o kosi i šaputanju mjesečine među krošnjama drveća.

Image Hosted by ImageShack.us


Preprirke su postajale sve češće dok jednog dana u srazu između njih dvije nije pobjedila jača.

Image Hosted by ImageShack.us


Svjetlo nade bilo je toliko jako da više nije moglo biti uzmicanja. Čudovište stvoreno gubitkom ljubavi bilo je ubijeno njenim ponovnim rođenjem. " JA SAM KRIVA ZA SVE. SAMO JA!"

Prolomio se taj vrisak kroz moju unutrašnjost i zasuo njeno naručje suzama. Velika ratnica je pala. Nemilostrdnost ju je uništila iz nutra. Ona uplašena jnije ostala sama. Kraj nje su dva velika smeđa oka kojima nikako ne pristaju suze. Kraj nje je najljepši osmjeh koji ruši sve barijere. Kraj nje je zagrljaj pun utjehe.

Image Hosted by ImageShack.us


Sigurno se pitate što joj sad daje za uzvrat? Zapravo, što ona može dati tim očima pogledu i zagrljaju , ovakva slaba i empatična? Više no što si možete zamisliti. Bar tako ONA kaže. Ta djevojka sanjarskih očiju, ona koja je dala obečanje da će sanjati za njih dvije.

Što drugo reči nego priča sa sretnim završetkom. ( Ili početkom?)
Što drugo reči nego hvala?

Sad kad su zidovi pali mogu vrištati s krovova kuća da ju zaista volim. Nije me strah priznati da plačem tu i tamo. Da me povrijeđuje više stvari nego obično. Da me muči "punica", da me muči nepravda no da me od svega toga najviše muči to što su se neki putovi razdvojili prije vremena radi mene. Što plače. Ali zna da je dovoljno smao osluhnuti malo jače i baš u ovom trenu je pala nova zvjezda. Za nas...

Image Hosted by ImageShack.us


 

 

- 21:36 - Komentari (3) - Isprintaj - #


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.