Marketing
.. the story about how SHE died...
"Im not in to relationshipes" Postao je moj moto. Shane moj uzor, Izgradila sam i ja jednu vrlo čvrstu, gotovo neprobojnu Shane u sebi. Ljubomorno se držala za nju u strahu da ju netko ne otrgne od mene. Postupno oblikujući njen lik prema svojim doživljejima i osječajima shvatila sam da zapravo postajem onakva kavih se najviše plašim. Dogodilo se ne ednom da sam se našla pred pitanjima za koje nisam znala odgovore ili pred vratima za koje mi je nedostajao upravo taj osobit kljuć. no nije bilo bitno poput stepskog vuka ponosno sam koračala materijalnim svijetom postajuči osokoljene glave i visoko uzdignutog nosa.
No u cijeloj toj priči postojala je i dalje ona druga ja. Sklupčana kukavično u nekom kutu. Prestrašena od pomisli na povjerenje, suosječajnost,požrtvovnost i ljubav.
I bilo nam je dobro. Gotovo nikad nije izlazila na svjetlo. Nastupala bi samo kad bi je netko jednom riječju ili gestom pozvao a onda bi nastupila ona druga te iz svega toga napravila samo šalu. I bilo na je zaista dobro.
Zatim se jedna dosjetila, ne mogu dokučiti koja od nas dvije, da bi bilo najbolje da probušimo rupe u naš svijet. Da puštamo zrake sunca, ljutske poglede te onda od njih napravima ono što se nama dogodilo. Sljedile smo tu blesavu ideologiju i taj san o dva svijeta dok se jednom prilikom nisu počeli preklapati i smetati jedan drugome.
Ušla je u moj život sasvim neprimjetno. Lako me pomilovala po licu poput kaplje rose. Uzela je na svoja leđa moju ogorčenost i preranu odraslos. Nosila je tu mješavinu ponosa uštogljenosti i bezobrazluka kao da je pero od kojeg nitko ne može stradati. Za uzvrat, kao da je to nešto najljepše što joj se moglo dogoditi, dala mi je osmjeh, onaj najneviniji ničim izazvan osmjeh. Ponovno veseljenju zvjezdama, tihim dodirima o kosi i šaputanju mjesečine među krošnjama drveća.
Preprirke su postajale sve češće dok jednog dana u srazu između njih dvije nije pobjedila jača.
Svjetlo nade bilo je toliko jako da više nije moglo biti uzmicanja. Čudovište stvoreno gubitkom ljubavi bilo je ubijeno njenim ponovnim rođenjem. " JA SAM KRIVA ZA SVE. SAMO JA!"
Prolomio se taj vrisak kroz moju unutrašnjost i zasuo njeno naručje suzama. Velika ratnica je pala. Nemilostrdnost ju je uništila iz nutra. Ona uplašena jnije ostala sama. Kraj nje su dva velika smeđa oka kojima nikako ne pristaju suze. Kraj nje je najljepši osmjeh koji ruši sve barijere. Kraj nje je zagrljaj pun utjehe.
Sigurno se pitate što joj sad daje za uzvrat? Zapravo, što ona može dati tim očima pogledu i zagrljaju , ovakva slaba i empatična? Više no što si možete zamisliti. Bar tako ONA kaže. Ta djevojka sanjarskih očiju, ona koja je dala obečanje da će sanjati za njih dvije.
Što drugo reči nego priča sa sretnim završetkom. ( Ili početkom?)
Što drugo reči nego hvala?
Sad kad su zidovi pali mogu vrištati s krovova kuća da ju zaista volim. Nije me strah priznati da plačem tu i tamo. Da me povrijeđuje više stvari nego obično. Da me muči "punica", da me muči nepravda no da me od svega toga najviše muči to što su se neki putovi razdvojili prije vremena radi mene. Što plače. Ali zna da je dovoljno smao osluhnuti malo jače i baš u ovom trenu je pala nova zvjezda. Za nas...
Post je objavljen 14.10.2007. u 21:36 sati.