Marketing
..pogrešno predviđanje ... (RE: predviđanje za sutra)
..Tijelo mi se trese. Gubim se u ovom tmurnom kišnom danu gdje je sve tako lomljivo i podložno promjenama.
A sve je počelo tako neočekivano i pomalo komično.
Ustala sam ujutro no ne sama od sebe već me probudio tel. poziv. "Dođeš na kavu" . nije trebala dva puta reči. Kad sam došla do nje zamolila sam je da mi posudi bicikl da odem i obavim sitnicu koju sam trebala u gradu. Tako će biti brže. Mislila sam. No u trenutku kad je htjela uči u kuću i skuhati kavu, shvatila je da su vrata zatvorena, kljuć u bravi i da ne može nikako uči. Kad sam dolazila vidjela sam da je njen balkon na 2 katu otvoren. Nekako sam vjerovali ili ne imala osječaj da će to igrati neku ulogu. I jest. Pogađate, morala sam se ljestvama popeti na balkon da bi mogla otključati vrata. Iskreno? Usrala sam se od straha. No nisam htjela dopustiti da se ona popne. Što ako padne? Za mene nije tako velika šteta. Nakon popušene cigarete za koju sam gotovo bila sigurna da mi je posljednja i nakon nekoliko pokušaja uspinjanja, konačno sam skupila snage i krenula. "Stepenica" po stepenicu i nekako sam uspjela. U glavi sam samo ponavljala "Volim te..Volim te.. volim te..." Kad se situacija razbistrila i ja konačno uzela bicikl otišla i vratila se. Sve je izgledalo tako filmski. Spašena zahvalna djeva, s još šire otvorenim očima i neizmjernom zahvalnošću bacila mi se u zagrljaj. Popila sam kavu popričala a onda sam morala iči.
Kao što sam rekla dan je počeo tako posebno i sretno. No u jednom trenutku, potaknutom zapravo ničim drugim do li naletom usamljenosti, počela sam se osječati tako prazno. Počela sam shvačati koliko sam se zapravo udaljila od svih životnih planova. Otuđila sam se od razdoblja u kojem sam uistinu držala svoj život na dlanu i upravljala njime kako sam željela i osječala da mora biti. Imam osječaj kao da me netko otrgnuo, presadio da se ne podudaram potpuno s ostatkom, s ostatkom onih, koji mi znače toliko a sad su tako daleki i nstvarni; Poput obličja u magli, poput sjene nadomak svitanja. Opasno se približilo razdoblje u kojem moja inspiracija i tuga jačaju i na kraju zavladaju svakim danom neovisno o stvarnom stanju stvari. Iz nikakvih logičnih razloga suobličujem se s vremenom. Postajem jedno s hujanjem vjetra i šuštanjem otpalog lišća pod nogama slučajnog prolaznika. Jučer sam bila gotovo sigurna da mogu predvidjeti današnji dan, i jesam, opisala sam ga kako sma mislila da će morati biti, no ispalo je tako drugačije. Smiješno. Pogrešno. Nisam ni mogla zamisliti da ću konačno makar na tren biti heroj. Bar na tren postati netko drugi, jači i bolji od mene same, a da to ipak budem ja. No u jednom nažalost nisam pogiješila. Sjedila sam na krevetu držala medvjedića i plakala. Popustila pod teretom nečeg što nema ime. Plakala sam kao nebo nad samim sobom. Nad razočaranjem koje sam sama sebi i nad činjenicom da sam razočaranje svima. Plakala sam radi toga što sam vidjela da uz vjeru i nadu u samu sebe mogu postati heroj promijeniti sudbinu izbječi loše stvari. Plakala sam zbog toga što to prekasno shvačam. Plakala sam jer mi nedostaje. Nema ga više. Njegova šalica za kavu sad služi mami za podgrijavanje vode. Njegov krevet, mački za rastezanje. Njegova igrica čeka ga na istom nivou. A ja ga čekam da dođe i skuha mi kavu. A njega nema i ne će ga biti. Prazno i tiho je bez staroga. Iako nikad nisam vjerovala da ću si to priznati. Plakala sam jer mi nedostaju ona dva prekrasna smeđa sanjarska oka a eto.. Plakala sam i žao mi je što tu nisam pogriješila jućer.
A ona me voli. Uplakanu, snažnu, ponekad pre-samouvijerenu, smiješnu i čudnu. Ne znam radi čega me voli, ali to očito zasjenjuje sve moje nedostatke i hvala joj na tome jer ja ponekad zaboravljam što je to, što tako voli na meni.
Ne želim predviđati više ništa. Sama sam. Sve je tiho i pusto. Mačak spava, a majka negdje u snu drži monolog o tome kako sam bezvrijedna. Tata je...
Možda se ipak još desi nešto što me razveseli. No ponavljam više ne želim predviđati ništa....
Post je objavljen 18.10.2007. u 17:22 sati.