Marketing
..možda..
.. Nešto je krivo.. Nešto kao da nedostaje.. Netko..
Mjesec se sakrijo iza kišnih oblaka i osudio ovu noć na samoću i tugu.
Spustila se nečujno stepenicama i osvrnula se oko sebe.. Nigdje nikog. Zastala je i osluhnula. Zaista, mokar pločnik bio je samo njen. Bilo je 19:20. Izlazi iz kuće u to doba svaki dan. Danas je padala kiša no njoj to nije smetalo. Nitko joj ništa ne može. Duboko je udahnula i osjetila miris dobro poznatog parfema. Zapravo nije znala kojeg od njih jer šal koji je imala oko vrata mirisao je na nekakvu kombinaciju svih NJENIH najdražih parfema. To joj je izmamilo osmjeh na lice. Kao da više nije bila sama. Krenula je prema svom odredištu šetnje morala je biti točna. Vlak dolazi u 19:35 a ako ONA siđe a nje nema. Znala je da se to nesmije dogoditi. Ubrzala je korak. Koraci na pločniku postajali su sve glasniji i glasniji. Vjetar je nosio miris jeseni. Ono nešto tajanstveno lepršalo je u zraku, nekakva neshvačena vijest, nešto zaboravljeno vračeno u život. Sjela je na klupicu na stanici i čekala. Vrijeme je kratila razgovarajući sa Daracom za kojega kao i obično nije znala dal se smije njenim glupostima ili samo njoj. No nekako nije bilo bitno smijali su se zajedno. "DOLAZI!" ushičeno je uskliknula u sebi. Vlak je stao. Vrata su se otvorila. Ljudi su izlazili a ona je čekala. Najednom je ostala sama. Nije je bilo. "Ej di je ***?" " Danas je na ČČ-u kaj zaboravila si?"
Da. Zaboravila je. Pustila je ljude neka odu i ostala stajati u dubokoj štunji izložena jačim kapima kiše i vjetru. Odjednom su joj zasmetale glupe kapi, glupi vjetar, glupa noć bez mjeseca. Odjednom joj je zasmetalo sve. Današnji dan nekako ju je potpuno omeo. Jutro je prošlo pre brzo. Popode ispunjeno suzama, nije davalo vremena za racionalno razmišljenje o svemu što su pričale. Znala je samo da je četvrtak i da mora iči. Otišla je do njihovog mjesta i sjela. Upalila cigaretu i šutjela. Nije imala potrebe razgovarati sama sa sobom. Nije imala potrebu razmišlajti. Bio je to jedan od onih dana koji počnu tako zanimljivo i savršeno, a završe glupo i žalosno. Niz lice joj se odjednom spustila mala kapljica. Oči uperene u kišno nebo zvale su sječanja. Zvale su upomoć. "Ma nije tako strašno. Vidimo se sve bu ok. I ti meni fališ" Čula je u tihom šaputanju vjetra na uho.
Nedostajala joj je, no odlučila je biti hrabra. Bar na tren. Znala je, sad je znala da će sutra brzo doći.
Post je objavljen 18.10.2007. u 19:13 sati.