Marketing
OPROŠTAJ
Što duže razmišljam shvačam da i ja patim od bolesti za koju sam smatrala da je nemoguče da nosim u sebi: NEMOGUČNOST PROMJENE. Odlučivanje o mojoj sudbini trajalo je danas svega pola sata. Trebala bi se osječati sretnom. Konačno sam uspjela. Nekako. Vratila sam se na ono isto mijesto s kojeg su me tako grubo otrgnuli. No sad se više ne osječam dobro. Kao da sam prestala pripadati tom svijetu. Odlazim u ponedeljak u grad koji će postat mojim drugim domom. Napuštam sve ovo što sam tako ljubomorno čuvala ,čisto i neokaljano poput najsjajnijeg bisera, za nešto što zapravo jest ono što želim, no tako površno i obično.
Za sobom ostavlajm sve: svoju sobu u kojoj sam provela gotovo svoj čitav život. Ostavljam svoj grad kojeg doduše mrzim, ali da, nedostajat će mi. Ostavljam prijatelje i obitelj, no ono najbolnije, ostavljam onu koju volim. Pitam se da li će se promijeniti. Da li kad dođem za vikend, da li će me dočekati ista sjajna iskra u njenim očima ,koja se raduje zvjezdama koje skidam s neba za nju. Pitam se da li će njen zagrljaj ostat jednako snažan i pun utjehe. Pitam se da li će me još uvijek voljeti. Njezina je želja da ostanem, da budem tu, no ja moram iči. Zapravo nemam izbora. Radi se o mojoj budučnosti o ostvarenju onog što želim od kad sam po prvi puta pogledala seriju Sailor Moon. Ne znam, no imam osječaj da moj san i nije tako čist i predivan kakvim ga svi smatraju. Štoviše, sad je to samo još jedan neispisan red, zamrljana stranica i napola pročitana knjiga. Danas sam razmišljala i o odgovoru na jedno pitanje što je bolje; biti luzer no imati nekog ko te voli svaki dan kraj sebe, u svakoj neprilici, ili biti s osobom koju voliš i samo moći sanjati o budučnosti? Nekad sam znala odgovor, no sad rastrgana između nje i budučnosti nestajem. Pretvaram se u kukavicu. Znam da ću je voljeti, znam da kod mene nije ono, daleko od očiju daleko od srca. Pa tko bi normalan odbacio nešto tako predivno radi 10 sati puta?
Draga moja malena!
Ako zaista želimo ostvariti sve ono o čemu smo pričale ovo je nizbježno. I Nemoj misliti da češ me se samo tako riješiti. Da će puničina želja pobjediti. Nikad ne će biti u pravu što se tiče nas. Moji osječaji su taj veliki ocean, zvjezdano nebo ispunjeno tvojim pogledom. Nedostajat ćeš mi više od svega. Čak i od kuhinskog elementa. Neke stvari očito moraju biti komplicirane i teške, da bi prepoznali i cjenili ono što zapravo toliko volimo. Ne znam hoću li odande vidjeti onu zvjezdu koja ti satlno s nočnog neba upučuje zavoldjiv pogled, no tražit ću je svaki dan i ako je nađem tek kad se vratim zauvijek i nju ću natjerati da se ugasi. Nisam znala danas da li da se plačem ili da skačem od sreče. Imam mogučnost da postanem ono što želim. Da pokažem cijelom svijetu, a i sama seb,i da uistinu to mogu i da uistinu toliko vrijedim. No tebi ne moram dokazivati ništa. Voliš me ne samo radi mojih dobrih strana, voliš me radi mojih mana i to je ono što bi boemi nazvali pravom ljubavi. Nemoj me pitati zašto onda idem. rekla sam ti jednom ćemo se smijati svemu ovome kako smo bile mlade i strašljiv.e kako nismo shvačale da vrijeme prolazi brže nego si možeš zamisliti. Jednom...
Život je ono što se desi kad planiraš. Moje planiranje svodilo se posljednjih mjesec dana na prihvačanje ostanka i pokoju neprospavanu noć punu suza. Postoji jedno mjesto za koje se svi prave da nikad nisu čuli. Zove se Zemlja sna. Tamo ću je nači. Tamo ću uskladiti ova dva neuskladiva svijeta. i učinite je zauvijek mojom. Hitjela bi napisati nešto pametno za kraj. No nekako ispada da je sve već rečeno da sve postaje samo vjetar na karju krajeva.
Ne znam da li sam te razočarala ovime. Možda bi se u potpunosti trebala osječati krivom no ne osječam se. Smatram to ispravnim ako zaista želimo jednog dana imati naš život. Molim te paztina sebe. Susret ćeš se s ljudima koji će ti obečati ono što želišm no trenutno ne možeš imati. Ćut ćeš, da je sve ovo smiješno i da se čekanje ne isplati. Nagrizat će tvoje srce i polako uljevati otrov. Zatim će otići i pustiti te da se sama nosiš sa novom sudbinom. Posve sama. Možda ovo sve završava. Moj dolazak pored tebe na vlak. Odlazak na naše mjesto smijanje duboko u noć, izlasci s tvojim društvom, izlasci s mojim društvom. Nježno milovanje tvoje kose dok ti glava plako pronalazi put do mog krila. Možda zavrašava naše prvo poglavlje ali to ni izaleka nije kraj. Tu sam još uvijek. Sjeti se samo da moraš preslušati našu pjesmu i svi će događaji i likovi ponovno oživjeti i ispuniti tvoje misli, postati realini i sveprisutni. Čuvat će te uspomene. Ako ćeš se ikad osječat usamljeno, samo, nemoj. Jer još uvijek držim tvoju ruku u svojoj, a ti se čudiš kako je mala. Sjeti se nas i sjeti se da smo već dosta toga proživjele. Stvari će se već same posložiti na svoje mjesto. S vremenom.
Ovo je moj posljednji pozdrav. Od svih vas. Od onih koje će ovo čitati i onih koji ne će. Riječi će ostati ovdje ne ću ih izgovoriti. Moja su me putovanja do sad naučila jednoj istini. Imam ono što toliki traže a tako ih malo nađe. Imala sam to toliko puta no nikada u cijelosti i nikad ovako. Osobu za koju sam rođena da volim..
Osobu iz predgrađa teškog života, grada Tuge, osobu jednostavnu poput kuhanja najbolje instant kave i tajanstvenu poput oceana.. Osobu prerpunu jednostavnih blaga. Neizrečenih misli i čudesnih moći. Kovaća svoje sreče.. Samouku..
Luku u kojoj sam uvijek doma. I ništa ne može uništiti tu osobu. Nikakva mala udaljenost nikakva tuga u praskozorje jutra.
Molim se da svatko upozna takvu ljubav .
Čuješ li moju molitvu, čuje li ju itko, poništit će se svi grijesi.. Sve za čime žalimo ili smatramo da nije ispravno.
Vratit će nam se snaga, povijerenje i ne će biti straha..
Ne će biti gnjeva..
Molim Boga, da ujutro kad se probudiš, prvo što učiniš bude osmjeh. Za mene, za tebe, za nas za budučnost bez neizvjesnosti i boli.
Volim te.
Post je objavljen 20.10.2007. u 01:20 sati.