Marketing
*** PRIZNANJE***
Danas sam htjela pobječi. Od trena kad sam ustala. Ne znam, nestati nekamo. Sakriti se od svega onoga što se desilo ili što bi se moglo desiti..
Sječanja.. Da mora da je bilo to.
Bole me leđa. Ne znam što sam sanjala noćas al zaspala sam u čudnom položaju. bilo mi je gladno a grijalica se nije udostojila popraviti stanje stvari.. Ah. Majka mi ulazi u sobu i govori da ustanem. Ne slušam ju nego prekidam njezinu rečenicu molbom da skuha kavu. ostavila je vrata malo otvorena. Mrzim kad to radi. U sobu mi se uvukao nemir. Sve njihove svađe od noćas ušle su u moju sobu. Otvaram balkonska vrata. Vrijeme je da to izleti van. U sobu mi ulazi mačak. Debela i nespretna kanupina krzna. Skače na krevet i zahtjeva jutarnje maženje. (Šta je samnom) mislim dok ga mazim ispod popluna. Majka mi prilično glasnim tonom signalizira da je kava kuhana. Ustajem sad zaista i odlazim u dnevnu popit kavu. Šteta što ne mogu zapaliti. Ubila bi me. Ona je prestala pušiti pred 15 godina. A pasalo bi mi. Nbrzinu ispijam kavu i odlazim na svoj balkon. Cigareta ujutro ima posebnu moć i čar. Sjedam za svoj stol još mamurna od sna noćas. I dalje ne znam što je bilo ali ipak. uzimam papir i pokušavam nešto nacrtati. nejde nemam inspiracije. Pisanje također. Ništa mi neide od ruke. Možda zato jer sam odlučila nešto napraviti. Da mora da je to. majka se dere. Moram složit sobu. moj kreativni nered ju nervira. Zašto onda ulazi?
Nakon nadasve napornog rada, zaključila je da mi je potreban ručak. Divne li spoznaje. Zahvalna sam joj. Malo. Ručamo u dubokoj šutnji. Nakon ručka imam još par obaveza.
Sad sam gotova. Vani je mrak. A ja sjedim i čekam. Čekam još uvijek taj bjeg od trena kad su moje oči postale sposobne da vide svjet oko sebe.
Možda čekam nešto što ne će doči. Pustit ću Arsena ili Brela da pjevaju malo i o mojem životu. Dečki ipak bolje znaju kako se nositi sa stvarnošću. Vrijeme ipak ne prolazi brže kad dišeš.
Post je objavljen 07.12.2007. u 21:27 sati.