Jutrima osunčanim sam te dočekala,
poput dunja čiji se miris širio, nošen mislima i osjećajima,
podsjećajući na bakine skute, na djetinjstvo, prvu ljubav, mladost. Dunja,
zrela i mirišljava,
na ormaru, u toplini sjećanja, kao svjetionik moje duše,
kao znak moga srca. Ugostila sam te u sebi,
okupala te čarobnim bojama i mirisom, snove ti uronila u jesen,
mislima te svojim obavila,
kišu ljubavi prosula po nama i ostavila trag,
mirisni trag dunje, da nas sjeća na naše vrijeme,
prije nego prestanemo trajati i odemo u vječnost.
Tebi sam podarila sebe, miris svojih snova i ljepotu trenutka
uokvirenu ljubavlju mirisne dunje.
"Posrnut ćete, ali nećete pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj - baš i sam
pad, nećete se povrijediti nego ćete, čim se pridignete, produžiti mirno i bodro
svoj put. Različiti ste od svega oko sebe, sve vam prijeti i sve vas ugrožava,
ali vam se ne može ništa zlo i nepopravljivo dogoditi, jer u vama, od začetka
vašeg, živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega
što vas okružuje. Samo ćete cijelog vijeka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog
svog neprirodnog položaja u svijetu u koji ste bačeni. Tako se može reći da vam
je, kroz sve mijene i obrate dugog života, dvoje zajamčeno i osigurano: duga
patnja i sigurna pobjeda."
četvrtak,31.01.2008.
Moje obale
Mojim se obalama
Obrušavaju vjetrovi,
Nezapamćeni.
Moje obale zapljuskuju
Valovi svemoćni,
I slijevaju se kiše,
Ispirajući ljepotu
Sretnog postojanja.
A ja, izgubljena,
I okrnjena i izlokana i ogoljena,
Prkosim svojim prkosima.
Najljepše vam se zahvaljujem na podršci
koju ste mi pružili, dragi prijatelji blogeri,
a hvala i vama, anonimci, što me posjećujete,
ma kakve god komentare ostavljali. Oni su odraz
vašeg karaktera i kulture.
Baterije se polako pune, svaki dan nastojim
što više vremena provesti na zraku, šetnje
su sada svakodnevnica, nešto što me opušta,
odmara i daje mi snagu da idem naprijed...
Još par dana i mislim da ću ponovo biti
među vama, sa svojim stihovima i
grafikama.
Hvala vam još jednom, od srca...divno
je imati vas za prijatelje u blogosferi
i u realnom životu.
...Tog trenutka je u meni puklo. Prelomilo se. Vrisnulo iz dubine duše, propelo se iz petnih žila. Urlik koji je kao lavina krenuo, kao grmljavina odjeknuo, kao eho odzvonio i kao kamenje se skotrljao i stao, zbunjeno i nijemo....suze su govorile.
One uvijek govore, kad riječi nestanu. Kad se sruše snovi ili se probude neki novi, a nemaju moć, nije im vrijeme i mjesto. Onako slane, skupe se na uglovima i kliznu, poneka se zadrži na trepavicama, razmišljajući hoće li kapnuti bučno, dramatično, ili će skliznuti dostojanstveno i nijemo. Kako težak i neizdrživ osjećaj u duši. Guši me u grlu, stišće oko srca. Htjela bih, a ne mogu. Želim, a nedaju mi. Pronašla sam smisao, nije mi suđeno.
Taj jedini dar Neba, Boga, Tvorca, Prirode, Sudbine....ne, neću je proklinjati što je stigla onda kad je nisam zvala sa tim poklonom. Zašto je uopće trebala doći i donijeti spoznaju sa sobom? Moje suze nisu biseri koji se mogu kao perle nizati. One su biseri moje duše, koji se utapaju i rastapaju u ranjenim dlanovima, koje je gorčina izgrizla. Moji dlanovi, sada su odraz moje duše. Moje pogreške, kojih se ne stidim, ali ih gorko odboljevam....
Dahlia . Miris dunje
Post je davno napisan, grafika isto tako davno urađena,
Ali, poklanjam vam da čitate, dok me nema, dok sam "na pauzi".
Zamolila bih vas za razumjevanje, potreban mi je kratki odmor,
puno se toga dogodilo u mom životu u kratkom periodu,
baterije se ispraznile i sad ih treba ponovo napuniti. Tu sam,
samo mi treba malo vremena da opet počnem pisati.
Otrovne pipke ima ova samoća,
Maliciozan je pratilac sudbine.
Obnevidjela od goropadnosti,
Kao da sve kletve svijeta sije.
Grješnicima prema greškama,
Bezgrješnima često bez razloga,
Usud ovozemaljski određuje.
A dovoljan je samo trenutak jedan,
Upaljen fenjer okačen o prozor nade,
Osmijeh što se probija i kroz maglu bezdušja,
Pogled oivičen rascvjetalim željama pripadanja.
Kroz klance i gudure našeg postojanja
Ona se nikada na vrh ne može popeti,
Ako je usput ne hrane okamenjene duše.
Među dlanovima
Zgrčena želja,
Izgužvan odgovor
Pripremljen za tvoje isprike.
Maramom neodlučnosti
Pokrivam podlaktice,
Postiđena i u samom pokušaju
Prigovora i neposlušnosti..
Nosim odsjaj zore,
Dok ti uporno gasiš
Sva svjetla nade
Nas dvoje beskućnika,
Na istoj stazi života,
Leđima okrenuti.
U iskoraku naprijed
Očajnički pokušaj
Da se popravi ili ublaži,
Ono što je odavno
Na propast osuđeno.
Očekujemo stasalost savjesti,
A iznad nas nebo, ogledalo,
Što otiske misli naših
Projicira u uzaludnost
Zajedničkog trajanja.
Bezglavo se kotrlja
Davno izgubljena želja,
Zalog postojanja, nexus prošlosti,
Što svemu novome prijeti
I sve loksodrome uništava.
Ono što snovi oplode,
Ne rađa uvijek novi dan.
Samo tebe oslikava misao
I zažareni obraz izdajnički.
U ozračju nevinosti želja,
Drskost požude je zaiskrila.
Je li bestidan odsjaj moje nagosti
Pod mjesečevim obrazom ledenim,
Dok mahovina prigušuje iskričavost
Svih mojih žudnji i predavanja?
Noć ne skriva osjećaje putenosti,
Dok me obnevidjelu od lakomosti,
Raspetljavaš u svim živčanim čvorovima.
Moji damari udaraju ubrzano
Ispod svakog djelića kože.
Drhtaj sam uhvaćen u trenu,
I nošen putanjom našeg sazviježda.
Krik upućujem svim zavidnima:
Ne postoje zabranjene ljubavi,
Ljubavi ili postoje, ili ne postoje.
U meni večeras
Ocean tuge odboljeva.
Guše me nemiri,
Nepoznanice me
Nespremnu zatekle.
Pitanja su zaspala
Na uzglavlju nade,
Bol je svu apatiju
Na pladnju života iznijela..
Čame želje u meni,
Stisnute među klijetkama,
Fosilima postaju.
Još samo ugašene oči
Odbljesak suze daju.
Patnja u nadolazećoj plimi,
Mjesec zatvorenih očiju
i povijene grane bezlisne,
Što se, zajedno samnom,
Prema isušenoj zemlji svijaju.
Večeras, i sjenke bježe od mene,
Zaleđen krvotok nekadašnje volje.
Ostavljena na vjetrometini života,
Duša je moja na molitvu klekla.
Ukrast ću ovom nemilosrdnom vremenu
Jedan trenutak nezaborava,
Zaustavivši kazaljke sata,
Što vremenu daju pečat neumitnosti.
Ja to umijem ponekad,
Kad te previše trebam i želim,
Onda se valjda i osmjelim,
Pa otkucajima srca,
Poslije nadoknađujem minute,
Ispreturajući damare i udarce klatna.
Ako mi ne vjeruješ, prepusti se,
Pokazat ću ti magiju cijelu,
Vrijeme ću uloviti udisajem
I zadržati dah dok me ljubiš,
Onako zanosnu, treperavu,
Dodirujući me svuda po tijelu.
I shvatit ćeš da sam tvoja i onda
Kad misliš da sam daleka, da me gubiš.
O Bože, kako je predivan osjećaj
Biti umotan u tvoje ruke,
Zabrađen tvojim dlanovima,
Uljuljan u tebe kao u mekoću platna,
Dok se savijaš oko tijela bez kraja.
Ni pamuk gnijezdo, ni stakleno zvono,
Ne zamjenjuju sigurnost i toplinu zagrljaja.
Noć, tamnim satenom ogrnuta,
Zvjezdanom srmom ukrašena,
Mirisima tijela se hrani i opija,
Dok vriskom ekstaze ne bude ugušena.
Našim dodirima satkana strast
I bjesomučni letovi u žudnji,
Vrhunac će biti ove noći,
Dok jutro ne preuzme vlast.
Molim te, odlaskom, prije svitanja,
Još jednom me poslušaj i upamti:
Sve ono što čekanje sebično uskrati,
Ljubav nam nadoknađuje i vrati.
Čeznja me razdire, u grudima me stišće, steže, kao da će isčupati onaj dio moje duše što još vjeruje
tvojim dolascima. Uskačem u poslijednji vlak snova, u poslijednji vagon nade. Okrećem se oko sebe, nigdje nikoga, zar su svi prestali vjerovati u snove? Zar svi zaboravljaju kako je lijepo sanjariti, sklopljenih očiju, dok ti se lijepi trenuci smjenjuju u slikama? Film se odmotava, ja ponekad i budna, otvorenih očiju, sanjam. Sanjam tebe, posebnog, dragog, jedinstvenog i nedostižnog. Ponavljam onu frazu toliko puta u snovima izrečenu, frazu koja za mene nije fraza, nego iskreni osjećaj. "Volim te", ponavljam, dok čeznutljivo razgledam, kroz poluzamagljene prozore vagona obrise svega što prolazi.
Čežnja se uvukla u dušu, čežnja gospodari mojim srcem, čežnja plače mojim suzama. Čežnja me pretvara u bolesnika. Bolesnika, čiji jedini lijek je tvoj dolazak. Iskren, sa isprikom ili bez nje, samo da si tu. Dodir ti želim osjetiti, dah topline neka mi ugrije promrzle ruke, dok čekam presjedanje na trećoj stanici snova, presjedanje za mjesto što se zove "Ljubav". Dvije su već prošle. Jedna nosi tvoje ime, druga tvoje prezime...trećoj ću dati naziv "Volim te", ako dočekam vlak, jer tvoj vlak uvijek kasni, tvoji snovi ne putuju istom prugom, tvoj film se ne odmotava na isti način. Tvoj vlak dolazi iz "Realnosti". Tvoje riječi ne odzvanjaju praznim kupeom, kao moje. Tvoje "Volim te" ne liči na uzvik, na iskreni krik srca punog čežnje i ljubavi. Tek, razum će te nadvladati, znam sigurno, osjećam to, i iskočit ćeš, prije našeg susreta, negdje na pola puta izmedju Nikuda i Nigdje....a ja ću čekati, uvijena u svoju čežnju, zamišljajući kako me istom silinom ljubiš i istim mi snovima uzvraćaš....čekati i vjerovati....zaklela sam ti se na vjernost i povjerenje. A svoje zakletve uvijek izvršavam.
"Zavaravanje", "Bol", "Tuga", "Razočaranje", zašto uvijek tako idu nazivi stanica, od treće stanice snova. Ne, ovaj put ne idem dalje. Neka mojih promrzlih ruku, srce je vrelo, ugrijat će ih, duša je topla, dat će im snagu. Ako i ne dođeš, ostaje nada, kao jedina slamka spasa. Nada, koja nikada ne umire i čežnja, koja se sa tom nadom smjenjuje.
Večer osvjetljena tvojim pogledom,
Ustreptale nade na trpezi snova.
Uglavljena među utrnule dlanove,
Čežnja je dobila okove od olova.
Dok vezem želje, u tišini, strpljivo,
Čekanje mi spušta na kapke poljubac,
Isposnički, okajavam zajedničke ludosti,
Dok mi se roj misli pretvara u kovitlac.
Umoran, od putovanja mojim mislima,
Odmor bi da nađeš u toplim zjenicama.
Pa ti i traješ kompletan, još jedino u meni,
Jer si se pogubio na usputnim stanicama.
Opet su se rasule zlatne kose vilinske,
Niz strme obronke nedosanjanih snova.
Uplićem tvoje poglede, kao krijesnice,
Da postanu mojim nadanjima potka i osnova.
Nije posrnula riječ izrečena u bijesu,
Niti se, neprekidnim naviranjem, suza umorila.
Tek jedna je istina u mirisu jutra zablistala,
I u tišini stvaranja jasnoćom sazorila.
Pogleda uprtog u nebesko prostranstvo
Vlastite odbljeske trajanja sam upijala.
Onaj tračak duge, što se na tren pojavio,
Bila je moja duša, u kolutove se savijala.
Imala sam oči,
Nisam dobro vidjela.
Imala sam uši,
Nisam jasno čula.
Imala sam želju,
Jalovom je postala.
Kad sam tebe upoznala,
Sreća je dušom ovladala,
Sva čula odjednom su se probudila,
A sva tuga zauvijek je nestala.
* * *
Postoje vrata na koja
Nikada nisam pokucala.
Znam da se iza njih krije,
Tisina i ljepota vječne sreće,
A mene to nikada nije htjelo,
A kako izgleda, baš i neće.
Postoje dvorišta u koja,
Nikad nogom nisam kročila.
U njima su ružičnjaci sami,
I miris jorgovana uokolo se širi.
A mene je uvijek miris zaobilazio,
Ne dajući duši da se smiri.
Postoji jedna staza pozlaćena,
Odmah uz rijeku nadirućih snova.
Na njenom kraju toplo srce kuca,
I osjećanja teku prema voljenoj ženi.
U nevjerici, pitam se samo,
Idu li ovaj put, ti brzaci ljubavi,
Prema vječnom gubitniku, meni?
Misli okovane lancima samoće,
Trajanje u dvoje, prekinuto,
Negdje, na razvučenih pola puta,
Između ponora i oblaka,
Između jezgre i svemira,
Između nade i nemira.
U očima odsjaj malodušnosti,
Tajne, nabrekle u nedoumici,
Pulsiraju rubovima htijenja.
Možda se i osmjeli želja neka,
Pa krene, zajedno sa uzdahom,
Ili se pritaji negdje, na vrhu usana,
Očekujući poljubac prepoznavanja.
Možda, mada se u meni začeti snovi,
Rijetko kad porađaju u stvarnosti.
I ovaj put će namješten osmijeh
Zavarati one površne i zaboravljive.
Samo će nečiji pogled sigurno raspoznati,
Rasprostrtu čeznutljivost sebe u meni.
Zaglavljena u procjepu vremena,
Ja trajem jedino na marginama sjećanja.
stihovi i grafika by Dahlia - Miris dunje
klikom na sliku, dobit ćete je u
veličini u kojoj je i izrađena
Ona nikad ne pita
Smije li doći.
Nepozvana, kad je
Najmanje očekujemo,
Ona jednostavno dođe
I zavlada.
Ugasi život ovozemaljski,
U duši zapali svijeću
I otvori prostor sjećanjima.
Mrtvi zapravo nikada ne umiru,
Oni se samo presele u srca
Onih koji su ih najviše voljeli.
I tamo u sjećanjima žive.
Zahvaljujem se svim dragim prijateljima
koji su mi uputili iskrenu sućut. Nisam
u mogućnosti da se svima pojedinačno
zahvalim, ali koristim ovu prigodu
kako bih vam rekla koliko mi je puno značilo
što ste bili uz mene i davali mi potporu, kad mi je
bilo najteže, znajući kroz što prolazim.
Život ide dalje, a sjećanje na moje
predivne roditelje vječno će zivjeti u meni.
Ako i stignem prije nje
Ona će me preteći u djelovanju.
Ubojitim pogledom i noktima boli,
Zagrebat će gdje sam najtanja
I zalediti osmijeh jednog jutra,
Što se vjerom u bolje, pouzdalo.
I zagrmit će svojim orkestrom zlosutnica,
Što će u naletu poharati poslijednju nadu.
Tek, ostat ću na tren nijema, zatečena,
A onda ću vriskom odušak izbaciti.
U nemoći svojoj, od Prirode pobijeđena,
Duša će moja oltar uspomena sagraditi.
stihovi i grafika by Dahlia - Miris dunje
klikom na sliku, dobit ćete je u
veličini u kojoj je i izrađena
Znaš li kako zna zaboliti
Onako, duboko, do kosti,
Ma još dublje, do same srži,
Kad tvoja misao odjekne,
Jezivo hladna i ironijom protkana.
Dosta je kad te muče, kad te tuku,
Kad se voli, nikad nije dosta.
Ni kad se sanja o lijepim trenucima,
Što te opet u prošlost vuku.
A o pameti ne rasuđujem dobro,
Od trenutka kad je riječ zastala,
Obješena u zraku, na pola puta
Između dvije duše, što zablistaše
I ugasiše se, u istom trenu
Ne ostavivši iza sebe
Ni zvuk, ni svjetlost, ni sjenu.
Pišem o sreći, a bol me guši,
I samo ja znam za nemir u duši.
Kad se tuga, kao omča, spušta na vrat,
A ti uz ironiju kažeš "Sapienti sat!"
Zar toliko mržnje u tebi ima, nakog svega,
Da ti je i sumnja dovoljna za potvrđivanje ega?
stihovi i grafika by Dahlia - Miris dunje
klikom na sliku, dobit ćete je u
veličini u kojoj je i izrađena
Pogledom izrečene misli,
Ruka u nezaustavljivom kretanju
I drhtaj od kojeg se broje zvijezde.
Nije zanos, on plane i ugasi se.
Nije ni zaljubljenost, ona dođe i prođe.
U ustima slatkast okus čežnje,
Osvojena sam pitkošću duše,
Obilježena u sebi tvojim trajanjem,
I raspamećena ushitom i potpunim predavanjem.
Što god bilo, neka što duže traje,
Tijelom se pruža, istinom srca daje.
Ne znam je li to ljubav ćutim u sebi,
Ali ja ovaj osjećaj mijenjala ne bih.
stihovi i grafika by Dahlia - Miris dunje
klikom na sliku, dobit ćete je u
veličini u kojoj je i izrađena
Ukoliko preuzimate
moje pjesme
i postavljate ih na
blog ili forum,
ili uopće negdje na
internet, molim vas
da ih potpišete mojim
nickom "Dahlia" ili
mojim imenom
Danja Đokić ili
stavite link do
ovog bloga.
Hvala unaprijed!!!
"Da nema
"Iskrice" ovaj blog ne bi bio ovako lijepo dizajniran i sređen, hvala
ti, od srca, predivna ženo i prijateljice, sto si podnosila moja stalna
dodavanja i moja zaboravljanja. Zahvaljujem se dragom prijatelju
Elvisu što mi je uradio dizajn prvog bloga, dragoj prijateljici
Auroraisi
na promjeni fonta, dragom prijatelju Željku iz Belgije, koji se
potrudio i poslao mi Clydermanovu pjesmu, jer sam baš njegovu izvedbu htjela,
hvala
Nijazu na "Vangelisu", zatim posebno hvala mom sinu koji stalno
ispravlja mamine pogreške tehničke prirode. Nisam zaboravila ni
Gogija, koji uvijek uskoči kad je potrebno, a sina nema trenutno tu.
Dragoj
Kseniji hvala na prekrasnim fotografijama dunje u cvatu koje mi je
ustupila rado, od srca. Hvala
Borisu na ustupljenoj fotografiji dahlie ili georgine. Zahvaljujem dragim
prijateljima što su me nagovorili da dođem na stranice " blog.hr" i otvorim svoj
blog, a posebno zahvaljujem svima
VAMA koji ovaj blog posjećujete, čitate moje uratke i podržavate me.
Moj
banner:
