...Tog trenutka je u meni puklo. Prelomilo se. Vrisnulo iz dubine duše, propelo se iz petnih žila. Urlik koji je kao lavina krenuo, kao grmljavina odjeknuo, kao eho odzvonio i kao kamenje se skotrljao i stao, zbunjeno i nijemo....suze su govorile.
One uvijek govore, kad riječi nestanu. Kad se sruše snovi ili se probude neki novi, a nemaju moć, nije im vrijeme i mjesto. Onako slane, skupe se na uglovima i kliznu, poneka se zadrži na trepavicama, razmišljajući hoće li kapnuti bučno, dramatično, ili će skliznuti dostojanstveno i nijemo. Kako težak i neizdrživ osjećaj u duši. Guši me u grlu, stišće oko srca. Htjela bih, a ne mogu. Želim, a nedaju mi. Pronašla sam smisao, nije mi suđeno.
Taj jedini dar Neba, Boga, Tvorca, Prirode, Sudbine....ne, neću je proklinjati što je stigla onda kad je nisam zvala sa tim poklonom. Zašto je uopće trebala doći i donijeti spoznaju sa sobom? Moje suze nisu biseri koji se mogu kao perle nizati. One su biseri moje duše, koji se utapaju i rastapaju u ranjenim dlanovima, koje je gorčina izgrizla. Moji dlanovi, sada su odraz moje duše. Moje pogreške, kojih se ne stidim, ali ih gorko odboljevam....
Dahlia . Miris dunje
Post je davno napisan, grafika isto tako davno urađena,
Ali, poklanjam vam da čitate, dok me nema, dok sam "na pauzi".
Zamolila bih vas za razumjevanje, potreban mi je kratki odmor,
puno se toga dogodilo u mom životu u kratkom periodu,
baterije se ispraznile i sad ih treba ponovo napuniti. Tu sam,
samo mi treba malo vremena da opet počnem pisati.