Ukrast ću ovom nemilosrdnom vremenu
Jedan trenutak nezaborava,
Zaustavivši kazaljke sata,
Što vremenu daju pečat neumitnosti.
Ja to umijem ponekad,
Kad te previše trebam i želim,
Onda se valjda i osmjelim,
Pa otkucajima srca,
Poslije nadoknađujem minute,
Ispreturajući damare i udarce klatna.
Ako mi ne vjeruješ, prepusti se,
Pokazat ću ti magiju cijelu,
Vrijeme ću uloviti udisajem
I zadržati dah dok me ljubiš,
Onako zanosnu, treperavu,
Dodirujući me svuda po tijelu.
I shvatit ćeš da sam tvoja i onda
Kad misliš da sam daleka, da me gubiš.
O Bože, kako je predivan osjećaj
Biti umotan u tvoje ruke,
Zabrađen tvojim dlanovima,
Uljuljan u tebe kao u mekoću platna,
Dok se savijaš oko tijela bez kraja.
Ni pamuk gnijezdo, ni stakleno zvono,
Ne zamjenjuju sigurnost i toplinu zagrljaja.
Noć, tamnim satenom ogrnuta,
Zvjezdanom srmom ukrašena,
Mirisima tijela se hrani i opija,
Dok vriskom ekstaze ne bude ugušena.
Našim dodirima satkana strast
I bjesomučni letovi u žudnji,
Vrhunac će biti ove noći,
Dok jutro ne preuzme vlast.
Molim te, odlaskom, prije svitanja,
Još jednom me poslušaj i upamti:
Sve ono što čekanje sebično uskrati,
Ljubav nam nadoknađuje i vrati.