Znaš li kako zna zaboliti
Onako, duboko, do kosti,
Ma još dublje, do same srži,
Kad tvoja misao odjekne,
Jezivo hladna i ironijom protkana.
Dosta je kad te muče, kad te tuku,
Kad se voli, nikad nije dosta.
Ni kad se sanja o lijepim trenucima,
Što te opet u prošlost vuku.
A o pameti ne rasuđujem dobro,
Od trenutka kad je riječ zastala,
Obješena u zraku, na pola puta
Između dvije duše, što zablistaše
I ugasiše se, u istom trenu
Ne ostavivši iza sebe
Ni zvuk, ni svjetlost, ni sjenu.
Pišem o sreći, a bol me guši,
I samo ja znam za nemir u duši.
Kad se tuga, kao omča, spušta na vrat,
A ti uz ironiju kažeš "Sapienti sat!"
Zar toliko mržnje u tebi ima, nakog svega,
Da ti je i sumnja dovoljna za potvrđivanje ega?
stihovi i grafika by Dahlia - Miris dunje
klikom na sliku, dobit ćete je u
veličini u kojoj je i izrađena