Večer osvjetljena tvojim pogledom,
Ustreptale nade na trpezi snova.
Uglavljena među utrnule dlanove,
Čežnja je dobila okove od olova.
Dok vezem želje, u tišini, strpljivo,
Čekanje mi spušta na kapke poljubac,
Isposnički, okajavam zajedničke ludosti,
Dok mi se roj misli pretvara u kovitlac.
Umoran, od putovanja mojim mislima,
Odmor bi da nađeš u toplim zjenicama.
Pa ti i traješ kompletan, još jedino u meni,
Jer si se pogubio na usputnim stanicama.
Opet su se rasule zlatne kose vilinske,
Niz strme obronke nedosanjanih snova.
Uplićem tvoje poglede, kao krijesnice,
Da postanu mojim nadanjima potka i osnova.
Nije posrnula riječ izrečena u bijesu,
Niti se, neprekidnim naviranjem, suza umorila.
Tek jedna je istina u mirisu jutra zablistala,
I u tišini stvaranja jasnoćom sazorila.
Pogleda uprtog u nebesko prostranstvo
Vlastite odbljeske trajanja sam upijala.
Onaj tračak duge, što se na tren pojavio,
Bila je moja duša, u kolutove se savijala.