srijeda, 28.11.2012.

Kupovanje života

I u vremenu kada mi je ovaj dah proljeća trebao poput vode, u vremenu kada sam po stoti put sahranila jedan život
Ponovo mu zapalila svijeću i okrenula se bježeći, kada sam ispisala posljednje slovo o njemu i oprostila se s jednom jeseni koja mi je došla poput impresije kakve se samo na platnu viđaju
U mjesecu koji mi je vratio davno izgubljenu bliskost i slobodu u množini, mnoga ogoljenja do zadnjih stanica mog bića, ogoljenja koja bole
U njemu sam bila djevojčica koja se igra, žena koja čezne i voli, zanesena djevojka kojoj nedostaje, majka koja liječi i bdije, kćer koja pati i traži majčin zagrljaj
Bila sam prijatelj kojeg spašavaju i do neba zahvalna za taj spas
Bila sam pogled, ruka, zvuk, riječ...nije bilo mog stiha...

Lomovi s godinama ne bole manje samo je kraće vrijeme za prohodavanje nakon njih
A ja sam se liječila šetnjom po kiši, upijajući je tijelom, umom i dušom..i otplesala sam i taj ples
Liječila se tihovanjem, poslala svoje priče na neke adrese da vidim kako se životi kreću na tržištu riječi
Obojala sam kosu u bakar, ponovno se mirila sa svojom nepomirljivom mekoćom, pristaje mi vjerojatno uz blijedu put
Kao i čežnja uz stakleni pogled, ponekad umoran od padova i klecavih koljena

I uz stari, novi odraz u ogledalu, pogledavajući se krišom uz bojazan da sam nešto izgubila, pokušavajući naći sve one osmijehe na tren izgubljene, pojavili su se i neki novi fluidi života
Iskre, titraji duše, nekako nepoznati a opet tako dobro znani
Pretočeni u bezvremenost prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, pretvoreni u neizvjesnu izvjesnost koja je u mojim rukama,zgrabila sam trenutak i prihvatila i novu dimenziju sebe
I znam da već znam dosta toga a opet...jako sam gladna za životom
I žedna običnih dana sa smirajem
Bez nenadanih otkrića koja ruše prošlost, bez mahnitih revolucija sadašnjosti, bez žudnji koje ponekad režu rezom noža

A ja znam da sam davno kupila pravo na sreću i platila za nju najveću cijenu
I da sam životom zavrijedila neke priče
I dok grad već polako sjaji onim lažnim sjajem, ja znam da mi sjaj više ne treba
On je iluzorna čežnja za nekim drugim u sebi
Povratak sebi je čista golost
Bez previše riječi...

I ja još samo moram zavoljeti zimu...

- 16:51 -

Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.11.2012.

Instant karma ili...posljednje slovo o tebi

Kada se ogoljuješ i odlučiš na nagost onda moraš ići do kraja, govorio mi je danima pomalo sramežljiv glas u meni..
Tu sredina ne postoji.

........

Grane su savim gole a ja sam gulila i onaj posljednji sloj da dođem do čistog izvora svoje duše, baš u isto vrijeme kada sam u lokalnim novinama čitala članak o onome s kim sam provela deset godina svog života, koga sam voljela najjače, jer ja kada volim ne biram drugu opciju, članak da će taj isti čovjek, otac mojih kćeri , guliti gotovo dvije godine u četiri zida , bez slobode , iza rešetaka zatvorske ćelije. Ovo su tjedni od presuda. A on je sebi presudio već davno kada je iz svog života izbrisao svoje kćeri, kada je izbrisao onaj najdivniji miris na svijetu, miris dječjih snova. I presudio je i njima. Presuda bez oprosta, bez pomilovanja, bez pokajnika i prava na žalbu.. Presuda bez kajanja i bez zaborava.. Parovi plavih i smeđih očiju neće zaboraviti nikada.

........

A priča je išla ovako...

Ona je bila jako mlada žena punog osmijeha, krila koja nisu bila zgužvana jer krila nikako ne mogu biti zgužvana kada imaš dvadeset i jednu i voliš cijeli svijet. Bila je od riječi, stihovi su joj lepršali u dugoj kosi. On je bio prokletstvo "suprotnosti se privlače". Već naoko odrastao, dipl. ing. strojarstva sa stalnim, jako dobrim poslom. Čovjek od brojeva, matematike i jednadžbi. Ona je vjerojatno bila jedini matematički zadatak koji on nikada nije uspio riješiti, koliko god se trudio. I kako za zaljubljenost ne postoji jednadžba, a svemir jako voli šalu, zaljubili su se. Ponekad je tanka linija između blagoslova i prokletstva a ona tada nije mogla ni sanjati da će njen budući život imati elemente lirsko dramatične priče sa tragično kobnim elementima. Riječi i brojevi jednostavno ne idu zajedno.

Počeci su uvijek vrtlog ispunjenih očekivanja, zanosa koji se osjeća do malog nožnog prsta, leptirastog osjećaja u trbuhu pomiješanog sa nježno strastvenom iluzijom doživljaja.
Počeci su zbir neizvjesnosti i izvjesnosti koju nazivamo konačnost, a konačnost je samo varka za kukavice.
Kada je rodila prvu kćer i inzistirala da se zove Lucija, nije joj bilo ni na kraj pameti da će joj kasnije ta svjetlost trebati više nego išta u životu. A svijetlila je jako dok je tek ugledavši svijet ugledala i njene suze, one od ganuća, kako joj klize niz obraze.

Vrijeme je zaista relativan pojam, u radosti puno brže prolazi nego u tugama koje samo mijenjaju boju ili nijanse. Godine su prolazile a onda odjednom poput razularenog djeteta koje kada ruši svoje igračke, ruši do zadnje, tako su polako ali do zadnjeg počeli nestajati njen osmijeh u bojama, stihovi u kosi, sjaj u očima. Hod je gubio svaku poetiku a pogled udvoje počeo je brisati svoje lice.
Prvo je naučila što je očaj umiranja kada je noćima slušala njegovu majku kako vrištući od smrtnih bolova proklinje život i polako nestaje, poput sjene. Kada je otišla, noćima su joj još u ušima odjekivali umirući krikovi žene koja samo želi da neizdrživa bol prestane jednom zauvijek.
Nakon toga slijedila je lekcija o preživljavanju. Za nju riječ pohlepa je bila do tada sasvim nepoznat pojam. Kada ju je pročitala iz njegovih očiju, kada je danima i noćima slušala priče bolesnih ambicija, kada je laž poput čudovišta koje se priviđa djeci u mraku njihove sobe, postajala sve veća, šira i nekako neizostavna pojava, mislila je da je to ipak samo prkos,prolazna pojava, inat životu i okolnostima. I praštala je, kako samo umjetnici praštanja mogu. I naivno pružala ruku pomirenja jer voljela ga je..kako samo umjetnici ljubavi mogu.. Tanka je linija između vjere u čovjeka i naivnosti, a ona joj je uvijek dobro stajala uz odjeću i kovrčavu kosu.

A branila ga je i štitila i onda kada su mu svi okrenuli leđa, mada se on uvijek na njeno mišljenje o ljubavi kao religiji njenog života samo cinično podsmjehivao. Jer...on je bio pragmatičar, govorio je, a ona puki zaneseni romatičar. Granica između ljubavi i žudnje za njom je iluzorna zavjesa kojoj je potreban samo mali pokret rukom da ju strnemo i ugledamo svoj pravi odraz.

No ona je i dalje imala vjeru, čežnju, svoje riječi , vizionarske demone u bojama koji su je progonili . I zbog njih nije odustajala.
I dok je druga , toliko željena djevojčica bila na čekanju dogodio se trenutak koji će se vrlo brzo pokazati znakovitim u svakom doslovnom i metaforičkom smislu.

"Najvjerojatnije je aneurizma aorte, kažu doktori"
"Voze me na hitnu operaciju, kritično je"..govorio je on promuklo slabim glasom ispunjenih sablasnim strahom, dok su joj suze kapale po sobi već uređenoj za rođenje djevojčice.

Hoću li ostati udovica u tridesetoj, hoće li moja tako željena djevojčica biti osuđena da nikada ne doživi dodir svoga oca..mislila je dok su noćne sjene čudovišta straha, tuge, ljutnje i očaja igrale svoju igru i uvlačile je u svoj tunel beznađa.

..........

Neki dobiju još jednu šansu, mogućnost života kao najveći dar.
Neki potpuno zanemare tu mogućnost već nakon nekog vremena kada ispari šok da nam je darovan drugi život.
Neki to ne zaslužuju.

Oporavljao se relativno dobro, uz mnogo lijekova, rehabilitacija i umjetne dijelove oko srca koje je slušala svake noći kada je sa bojažljivom slutnjom osluškivala da li zaista diše.
Srce se može izliječiti a da duša istovremeno umre.
Brinula se o njemu poput brižne majke, poput žene koja voli, poput prijatelja koji tješi, poput razigranog djeteta koje vedri. Na sve moguće načine, izmišljajući i one koji ne postoje. Istovremeno se brinući o jednim tužnim očima koje nisu nikako mogle shvatiti što se dešava i...zašto? I o još jednim tek rođenim, neispavanim očima sa mirisom bebinih snova.

Vrijeme je prolazilo a najveća oluja se sprema onda kada sigurno, smireno uljuljkani u svoj svakidašnji život ne razmišljamo o nepredvidivosti života.
Kada joj je jedne noći u dugom razgovoru uz odlično vino i potpuno hladnog pogleda rekao da je u trenutku kliničke smrti prilikom operacije imao viziju, svijet je izgubio svoju jasnoću, a on je pričao satima o novootkrivenom bogu, o nekim čudnim ritualima i obredima, molitvama i zazivima, paljenju svijeća i energiji. A Bog se zvao Sotona.
I ta nova nazovimo vjera se zvala ne sotonizam, nego sofisticiranija inačica , spiritualni sotonizam.
A ona za koju je uvijek i zauvijek jedina religija života bila živjeti ljubav u svoj njenoj punini ostala je šokirana hladnoćom, netrpeljivošću i samoljubljem koje je pokazivao svakoga dana u sve većoj količini.

Paleći svijeće u čast i slavu novootkrivenog boga, istovremeno pomahnitalo radeći dugove, stavljajući žig na svoju ruku kao dokaz odanosti , prolijevajući koju kap krvi i njome ispisivajući svoje ime , ona je shvaćala , ona je znala da će se uskoro dogoditi požar od kojeg će izgorjeti sve do temelja. Na sreću, nije izgorio njihov dom , djeca ili ona, izgorjela je njegova duša a ona je noćima gledala tragove tog čina. Izgorjeli su oni u čast i slavu Sotone.

.........

......Uskoro je spakirao najnužnije stvari i bez ijedne uspomene , slike svoje djece, bez puno riječi, otišao zauvijek.
Upoznao je i nju. Ženu koja ga je razumjela kako ona nikada nije, tako je govorio. I koja se vjerojatno nikada nije pitala o suznim snovima u jednoj dječjoj sobi.
Ubrzo nakon toga prekinuo je svaku vezu s njom i kćerima koje su suznih očiju danima, tjednima i mjesecima mirisale vonj svijeća i miris praha nakon paleži jednog života.
Nakon dosta vremena napravile su mu osmrtnicu zaborava u onoj mjeri koju život može dati i nastavile živjeti. Bio je to sve ljepši život. A on je bio živ negdje..ne pitajući se...
Vijesti o njemu saznavale su od drugih ili iz lokalnih novina. I svaki puta kada bi iz novinskih članaka iščitavala svoju prošlost, njegovu sadašnjost i presudu budućnosti djece, morala je ispisati stotine tisuća stihova u čast svog jedinog boga...Ljubavi...I u čast zaborava.

.....
Ona sam bila i jesam ja.
A on je čovjek sa kojim sam dijelila život mnoge godine, dah u tišini noći, buđenje novih života, kao i nestanak nekih.
Sve svoje istine, čežnje, razočaranja umotana u omot od nade, snove , žudnje, radosti i tuge.
On je dugo gledao mene ali me nikada nije znao vidjeti.

......I sada, dok u tišini zatvorske ćelije, služeći svoju kaznu i pokušavajući možda, predočiti si kao izgledaju njegove kćeri, znam da će proklinjati moje ime zbog sivih demona za koje je rekao da lete oko mene. Oko mene su uvijek letjele samo moje riječi, moje stihovi, upućeni na krivu adresu.

A ja, nakon previše rasipanja, staklenih lomova i dječjih podizanja na noge, nakon zavođenja sobom i mirisom dječjeg smijeha i snova ,usuđujem se stajati potpuno ogoljena pred čovjekom koji me vidi do srži i ne tjera moje stihove nego mi ih daje, on koji voli svaku moju boju i nijansu i čiji potpis želim imati na koži.
I napokon, nakon dugo vremena osjećam se slobodno disati kao ja u množini.

Ako postoji reinkarnacija ja želim biti leptir i znam da mi više nitko ne može zgužvati moja svilenkasto snolika krila. I zaustaviti let moje duše.

- 01:10 -

Komentari (16) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.11.2012.

Umjetnost čekanja

"Čekanje je umjetnost"..rekao je on koji je oduvijek bio umjetnik čekanja.

"Ali ti znaš da ja nisam od čekanja"..rekla sam

" Naučit ću te"..uvjeravao me siguran da se čekanje može naučiti poput ostalih vještina.

Ja nikada nisam znala čekati. Od ideje dugotrajnog, strpljivo mirnog čekanja ja hiperventiliram, čekanje smatram vještinom meni nedokučivom, onom koja mi neprestano izmiče, bježi i nekako ne želi biti u miru sa mnom. Čekala sam uvijek uz žudnju koja lomi, čekala sam s nadom u buđenje onoga s kojim me vežu parovi plavih i smeđih očiju. Ali mi smo živjele a on je bio živ negdje nimalo ne poštujući život. Jer mi smo brojale godine kako nam se pogledi nisu susreli i brojale čekanje koje se rasipalo i lomilo nas na dijelove.I zamrzila sam čekanje, bahato mu se smijala ne dopuštajući mu da me nauči tu divnu vještinu. A opet su nam se putevi ispreplitali i nije mi dala da zaboravim na nju.

I morala sam se samozavesti da bi mogla biti zavedena i zavoditi, kao što sam morala čekati da bi bila dočekana i zavoljela čekanje. Dok je zadnje obojano lišće, grčevito se držeći za svoje ogoljene grane, čekalo da padne slobodnim padom, ja sam vježbala punim grlom i srcem , poput djevojke koja to mora izgovoriti prvi put, izreći one riječi od pet i dva slova.
I čekala sam da se poput mozaika slože dijelovi jedne priče koja se tako dugo slagala i nedostaje joj baš onaj mali komadić. Da li je to ona moja tanka linija od Sunca do Mjeseca koju toliko dugo tražim? Da li čekanjem postajemo umjetnici života, oni koji znaju da svaka neizvjesnost mora jednom postati izvjesnost, konačnost koja nakon nekog vremena opet postaje upitnik, trotočka i uzima mjesto uskličniku?

Ja sam dugo tražila to disanje jednine u množini, cinično se rugala neustrašivom čekanju jer stvari se svejedno dogode unatoč i bez obzira na čekanje, dok se čekanje nije narugalo meni jer...bila sam dočekana. I nisam smjela više rugati se i podsmjehivati čekanju jer bih se time rugala životu samom. I znala sam vrlo dobro da su svi ispisani stihovi i sve napisane priče o raznim vještinama života, bile samo uvod u priču o čekanju. I to više nije bila priča o žudnji koja mahnito ruši i spaljuje što god dotakne, to je postala priča o umijeću života, o slaganju mozaika, o miru u nemiru. To je priča o koracima izvan vlastitog kruga, priča o trajanju sa sobom, s nekim...

I on koji me je toliko želio naučiti čekati , čijem miru sam se divila i krala ga od njega da ga udahnem kada mi najviše zatreba, on mi je vjerojatno svojim dahom poklonio i komadić umjetnosti čekanja. I ja više ne bježim, ne trčim nestrpljivo u nemiru, više ne tragam besciljno za onim stihom koji će srušiti svo čekanje.

Jer ono je sjaj u kojeg sam se bojala pogledati da me ne zaslijepi, ono je dodir koji ispisuje stotine riječi u jednoj sekundi mjerljivog vremena, ono je izvjesna neizvjesnost, potpuna vjera u pogledu koji se pita i onda kada to ne misli. A sjaj je nemjerljiv kao što je nemjerljiva količina čekanja.

- 00:19 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.11.2012.

"Ja" protiv "mi"

"Ne kucaj mi više na vrata, ja s tobom ne želim ljubovati još dugo. Odlazi, molim te"..molila sam i preklinjala Bliskost poput djeteta koje tjera noćnu moru moleći svoju majku da joj da onaj zadnji poljubac. No ona nije odustajala smatrajući me vjerojatno dobrim materijalom za svoju manifestaciju.

I dok su zamjenice vodile svoju borbu , želeći na mene ostaviti što bolji dojam, impresionirati me svim mogućim sredstvima , zavesti me bespovratno i zauvijek, ja sam pokušavala rastjerati urok koji započinje "onim riječima". Ja ih možda mogu napisati ali izgovaranje istih obično rezultira potresom mjerljivim gornjim Richterovim jedinicama.
Ja sam dugo tražila i kirurški precizno u najvećoj sterilnosti svoga uma, odstranjivala mjesto gdje stanuje bliskost. Bježala sam od nje poput djevojčice koja bježi od zaljubljenog dječaka koji joj je , čupajući joj spletene pletenice nespretno želio pokazati da mu se sviđa. I najčešće sam uspijevala naivno misleći da sam odstranila ljubav koja bi me mogla opet slomiti.

Postoji urok na "volim te" koji mi je vjerojatno bacio onaj koji je u vremenu svog novootkrivenog boga palio mnoge svijeće koje su prijeteći požarom gorjele do dugo u noć. Dok sam u strahu da se ne zapali mjesto koje sam tada smatrala domom ili nedaj Bože moje kćeri molila za prestanak njegovog ludila, on je govorio da sam siva, što sam smatrala najvećom uvredom na svijetu. Jer siva nije boja, ona ne može biti riječ, stih, čežnja, .Govorio je i da oko mene lete demoni koje je vjerojatno slao on uz desetke upaljenih tamnih svijeća, zazivajući "svoje demone", bacajući spelove i moleći neke čudne molitve. Nije izgorila kuća ali smo u vrlo kratkom vremenu izgorjeli mi. Požar najvećih razmjera odnio je u prah sve što je postojalo mnoge godine. Ostali su jedino parovi smeđih i plavih očiju kao jedini materijalni dokaz da smo"mi" ikada bili mi. I puno pepela u zraku.

Disati u jednini nisam zavoljela tako lako, ali kada sam nakon dugo vremena samozavedena sobom uplela "ja" u kosu , bježala sam trčećim korakom od "mi".
I izbjegavala sam izgovaranje onih riječi poput najveće kletve koja kada se izgovori ruši sve pred sobom. I kada bih nekako naslućivala da mi se žele približiti, prevariti me, sustići, preskočiti da ih ne otkrijem, ja bi ih tjerala svim mogućim rječitim oružjem. I dobivala bih sve moguće govorne mane, vraćala bih se u djetinjstvo zamuckujući, miješajući slogove, prevrćući glasove. Ali postojala je ta rječita glad da ih ponovno naučim, usudim se, pokleknem pred njima...Ali opasnost se činila prevelika, potres se činio prejak.

I nisam potpuno sigurna kojim sredstvima se liječe takve govorne mane ali neki ljudi se pojave koji kao da ih posjeduju. I ja znam da ću vjerojatno još dosta dugo vremena vježbati one riječi od pet i dva slova ali znam i da ih onaj koji ih zaslužuje može čuti u mojoj tišini. I znam da s njim moja borba sa zamjenicama prestaje to biti.
Jer nakon dugo vremena mogu disati kao ja u množini.
I znam da sam uroke koji su klečeći molili milost ubila svim svojim ispisanim riječima. Svojom slobodom, slobodnim padovima ,brisanjem pogrešnosti s percepcije nekog pogleda koji me gleda i znam da nimalo ne vidi sivo.

Dok sam za neke stvari potrošila sve moguće riječi, neke riječi koje sam kirurški precizno odstranila moram ponovno naučiti. I poput učenika prvog razreda, slovkajući i pokušavajući ispočetka, trudeći se iz petnih žila, ja znam da će doći vrijeme kada ću i ja ponosno i predano, uvjerljivo i naiskrenije moći reći one kratke riječi od pet i dva slova.

- 16:21 -

Komentari (15) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.11.2012.

Riječi koje donose spas

Glas je ono što mi u svakodnevnim nedostajanjima nekih duša dobiva sve više na važnosti. Slabije pamtim boju očiju, pogled ili stisak ruke, glas je ono što mi se zavuče pod kožu, do kostiju, srži. I u danima kada sam plaćala cijenu za jednu priču o pogrešnosti jer neke priče se moraju zaslužiti životom, dok neke sasvim druge imaju svoju cijenu koju joj život pogrešno namjenjuje, ona je svojim toplim glasom koji je već polako prelazio u nedostajanje, počela neku drugu priču koja svoje korijenje vuče iz nekih drugih, davnih vremena.

...."Slušala sam M. Gavrana danas . Kupila sam ti njegovu najnoviju knjigu "Kafkin prijatelj". Dobit ćeš ju s posvetom. Rekla sam mu da je knjiga za M. koja jako voli " Klaru" a oduvijek je voljela Kafku"..uz smijeh mi je pričala.

Ja sam zaista još u danima koji bi trebali biti prenevini za kafkijansku izgubljenost , oduvijek osjećala neku povezanost s Kafkom. Kao da sam nekom čudnovatom vidovitošću osjećala da će mi život često puta sadržavati elemente njegovih djela. A Gavranove drame smo još tada u nevinim studentskim danima gledale često i vidno uzbuđene čekale onaj trenutak, rečenicu ili misao koja će nas natjerati na danonoćno razmišljanje. Tada još nikako nisam mogla znati da će mi život biti ispunjen mnogim dramskim i dramatičnim elementima i da ću žuditi često za sasvim običnim danima.

A ona..ona je bila moj suborac u zaklonu od neprijatelja , moj suputnik u istraživanju slobode i granica, ona koja gotovo dvadeset godina poslije, ima posebnu sposobnost oduševljavanja. U onim studentskim danima, u skučenoj sobici s podgrijanom kavom i mirisom mladosti, sobi prepunoj knjiga i nade, misli i velikih životnih očekivanja, uzdaha i slomova, u toj sobici dogodila se priča koja traje . Količina suza proporcionalna količini smijeha garancija je za dobru priču. A miješanje suza sa nekim drugim suzama garancija je za neraskidivu povezanost.

I sada, sa mirisom nekih zrelijih godina, sa podosta lomova ali i gorkastog okusa neispunjenih očekivanja , osjećam okus one podgrijane kave i znam da neke riječi donose spas.
Kada sam prije gotovo tri godine bila samo zbroj krhotina, silueta u tunelu Tuge, biće od stakla koje se rasipalo danonoćno , ona je poput snoviđenja pokušavala izliječiti me. I trudila se iz petnih žila. Liječila me čokoladnim kolačima, masažama sa divnim mirisom eteričnih ulja, reikijem i višesatnim razgovorima. Otvarala mi je karte i predviđala najdivniju budućnost jer je znala da žudim za nadom. Izliječilo me nije ništa od toga. Vjerojatno se i ona umorila od pokušavanja. Ali nije odustajala.
A onda je rekla riječi koje su u meni probudile ono najbolje u trenutku kada sam bila najgore.

"Počni pisati. To je tvoj dar"
I počela sam...

Postoje riječi koje zaista donose spas.
I one su me spasile.

Volim te D.

- 23:16 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 03.11.2012.

Brisanje pogrešnosti

"Nekako se bojim M.
Bojim se tih novih početaka, nismo više djeca."...pričao mi je dok je govorio o djevojci koju je upoznao i koja baš i nije neki temelj za sreću.

To je pričao D. kojeg znam iz vremena kada smo itekako bili djeca, kada su se susreti dogovarali nekom telepatijom jer bi nam tada vjerojatno riječi poput sms-a ili društvenih mreža zvučale kao znanstvena fantastika. Vrijeme kada smo zaista vjerovali da ćemo mijenjati svijet jer rat je bio završio i sada samo mogu doći neka bolja vremena, slijepo smo vjerovali. Mirisalo je po dimu cigarete, nekom jeftinom vinu i rocku. Onaj tko nije znao riječi svih Azrinih pjesama zaista se čudno gledao. Status frajera nije se tada zasluživao modnom markom , velikim automobilom ili povećom svotom u novčaniku . Ili je to bio samo svijet viđen mojim kaleidoskopom nekih drugačijih tonova?

D. je uvijek birao pogrešne žene. Od studentice književnosti koju je najiskrenije volio i već tada bio siguran da će život provesti s njom, mada je ona u nekom drugom gradu, osim što je voljela pisati mnoge pjesme, voljela ljubiti mnoge muškarce.. Bila je tu i žena za koju je pričao da mu je završavala rečenice, voljela baš onu muziku koju žena njegova života jednostavno mora voljeti, ona s kojom je mogao pričati danima i noćima. Ali ona ipak nije mogla pričati s njegovim tijelom jer voljela je neko drugačije tijelo. Tijelo žene.
Bile su tu i mnoge druge koje mu jednostavno nisu sjele. Poneka kava, koja kriva riječ, pogled, gesta, onaj krivi osmijeh. Nema onog "klika"..govorio mi je nebrojeno puta.
Ili je samo odustao od pogrešnosti. U međuvremenu je studentica književnosti postala pjesnikinja čiju sam zbirku pjesama nedavno pronašla u knjižnici svoga grada, ona koja je voljela žene je otišla daleko za svojom srećom a mnoge druge su samo proklizale kroz zaborav.

Sada nismo više djeca ali ja i dalje ponekad razmišljam o onom nekom "kliku" koji je toliko potreban mom najdražem prijatelju i da li neki jednostavno biraju pogrešnost. Sada se rijetki susreti događaju telepatijom a sms i društvene mreže brišu svu nostalgičnu romantičnost susreta. Ne mislimo više da možemo promijeniti svijet već jedino sebe. Moj svijet i dalje , nakon mnogo godina, dvije kćeri i propalog braka, mnogih lomova i odlazaka, možda i previše stihova s posvetom, ima miris po rocku , dimu cigarete a riječi Azrinih pjesama i dalje znam bez greške. Status frajera zaslužuje onaj koji voli život i zna voljeti. Ima poneki lom u sebi i zna živjeti s njim. Usuđuje se gledati moju srž a da ne pobjegne poput djeteta.

I razmišljajući o D. pred očima mi se pojavljuje slika djevojke koja šeće nekim drugim gradom uz rijeku u kojoj je uvijek tražila svoj odraz, sa obaveznom bilježnicom u torbi, da ne zaboravi onaj stih ili dva koje joj je donijela ta ista rijeka. Djevojku koja je i tada u svojim studentskim danima voljela svoje samoće i mislila da neki jednostavno biraju pogrešnost.
I odabrala ju, nedugo poslije toga. Ali zaslužila puno više stihova u torbi.

A nježna dječja duša mog prijatelja koji još uvijek poput bajkovitog princa iz bajke, ranjivog ali tako odlučnog da nađe mada priznaje da se boji, izaziva neku djetinju toplinu u meni. Toplinu koja mi govori da još uvijek, unatoč i bez obzira, postoje muškarci dječjeg srca, ranjivo krhki, iskreno odlučni, neumoljivo predani svojoj jedinoj misiji života. Da izbrišu pogrešnost.