I u vremenu kada mi je ovaj dah proljeća trebao poput vode, u vremenu kada sam po stoti put sahranila jedan život
Ponovo mu zapalila svijeću i okrenula se bježeći, kada sam ispisala posljednje slovo o njemu i oprostila se s jednom jeseni koja mi je došla poput impresije kakve se samo na platnu viđaju
U mjesecu koji mi je vratio davno izgubljenu bliskost i slobodu u množini, mnoga ogoljenja do zadnjih stanica mog bića, ogoljenja koja bole
U njemu sam bila djevojčica koja se igra, žena koja čezne i voli, zanesena djevojka kojoj nedostaje, majka koja liječi i bdije, kćer koja pati i traži majčin zagrljaj
Bila sam prijatelj kojeg spašavaju i do neba zahvalna za taj spas
Bila sam pogled, ruka, zvuk, riječ...nije bilo mog stiha...
Lomovi s godinama ne bole manje samo je kraće vrijeme za prohodavanje nakon njih
A ja sam se liječila šetnjom po kiši, upijajući je tijelom, umom i dušom..i otplesala sam i taj ples
Liječila se tihovanjem, poslala svoje priče na neke adrese da vidim kako se životi kreću na tržištu riječi
Obojala sam kosu u bakar, ponovno se mirila sa svojom nepomirljivom mekoćom, pristaje mi vjerojatno uz blijedu put
Kao i čežnja uz stakleni pogled, ponekad umoran od padova i klecavih koljena
I uz stari, novi odraz u ogledalu, pogledavajući se krišom uz bojazan da sam nešto izgubila, pokušavajući naći sve one osmijehe na tren izgubljene, pojavili su se i neki novi fluidi života
Iskre, titraji duše, nekako nepoznati a opet tako dobro znani
Pretočeni u bezvremenost prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, pretvoreni u neizvjesnu izvjesnost koja je u mojim rukama,zgrabila sam trenutak i prihvatila i novu dimenziju sebe
I znam da već znam dosta toga a opet...jako sam gladna za životom
I žedna običnih dana sa smirajem
Bez nenadanih otkrića koja ruše prošlost, bez mahnitih revolucija sadašnjosti, bez žudnji koje ponekad režu rezom noža
A ja znam da sam davno kupila pravo na sreću i platila za nju najveću cijenu
I da sam životom zavrijedila neke priče
I dok grad već polako sjaji onim lažnim sjajem, ja znam da mi sjaj više ne treba
On je iluzorna čežnja za nekim drugim u sebi
Povratak sebi je čista golost
Bez previše riječi...
I ja još samo moram zavoljeti zimu...
Post je objavljen 28.11.2012. u 16:51 sati.