četvrtak, 22.11.2012.
Instant karma ili...posljednje slovo o tebi
Kada se ogoljuješ i odlučiš na nagost onda moraš ići do kraja, govorio mi je danima pomalo sramežljiv glas u meni..
Tu sredina ne postoji.
........
Grane su savim gole a ja sam gulila i onaj posljednji sloj da dođem do čistog izvora svoje duše, baš u isto vrijeme kada sam u lokalnim novinama čitala članak o onome s kim sam provela deset godina svog života, koga sam voljela najjače, jer ja kada volim ne biram drugu opciju, članak da će taj isti čovjek, otac mojih kćeri , guliti gotovo dvije godine u četiri zida , bez slobode , iza rešetaka zatvorske ćelije. Ovo su tjedni od presuda. A on je sebi presudio već davno kada je iz svog života izbrisao svoje kćeri, kada je izbrisao onaj najdivniji miris na svijetu, miris dječjih snova. I presudio je i njima. Presuda bez oprosta, bez pomilovanja, bez pokajnika i prava na žalbu.. Presuda bez kajanja i bez zaborava.. Parovi plavih i smeđih očiju neće zaboraviti nikada.
........
A priča je išla ovako...
Ona je bila jako mlada žena punog osmijeha, krila koja nisu bila zgužvana jer krila nikako ne mogu biti zgužvana kada imaš dvadeset i jednu i voliš cijeli svijet. Bila je od riječi, stihovi su joj lepršali u dugoj kosi. On je bio prokletstvo "suprotnosti se privlače". Već naoko odrastao, dipl. ing. strojarstva sa stalnim, jako dobrim poslom. Čovjek od brojeva, matematike i jednadžbi. Ona je vjerojatno bila jedini matematički zadatak koji on nikada nije uspio riješiti, koliko god se trudio. I kako za zaljubljenost ne postoji jednadžba, a svemir jako voli šalu, zaljubili su se. Ponekad je tanka linija između blagoslova i prokletstva a ona tada nije mogla ni sanjati da će njen budući život imati elemente lirsko dramatične priče sa tragično kobnim elementima. Riječi i brojevi jednostavno ne idu zajedno.
Počeci su uvijek vrtlog ispunjenih očekivanja, zanosa koji se osjeća do malog nožnog prsta, leptirastog osjećaja u trbuhu pomiješanog sa nježno strastvenom iluzijom doživljaja.
Počeci su zbir neizvjesnosti i izvjesnosti koju nazivamo konačnost, a konačnost je samo varka za kukavice.
Kada je rodila prvu kćer i inzistirala da se zove Lucija, nije joj bilo ni na kraj pameti da će joj kasnije ta svjetlost trebati više nego išta u životu. A svijetlila je jako dok je tek ugledavši svijet ugledala i njene suze, one od ganuća, kako joj klize niz obraze.
Vrijeme je zaista relativan pojam, u radosti puno brže prolazi nego u tugama koje samo mijenjaju boju ili nijanse. Godine su prolazile a onda odjednom poput razularenog djeteta koje kada ruši svoje igračke, ruši do zadnje, tako su polako ali do zadnjeg počeli nestajati njen osmijeh u bojama, stihovi u kosi, sjaj u očima. Hod je gubio svaku poetiku a pogled udvoje počeo je brisati svoje lice.
Prvo je naučila što je očaj umiranja kada je noćima slušala njegovu majku kako vrištući od smrtnih bolova proklinje život i polako nestaje, poput sjene. Kada je otišla, noćima su joj još u ušima odjekivali umirući krikovi žene koja samo želi da neizdrživa bol prestane jednom zauvijek.
Nakon toga slijedila je lekcija o preživljavanju. Za nju riječ pohlepa je bila do tada sasvim nepoznat pojam. Kada ju je pročitala iz njegovih očiju, kada je danima i noćima slušala priče bolesnih ambicija, kada je laž poput čudovišta koje se priviđa djeci u mraku njihove sobe, postajala sve veća, šira i nekako neizostavna pojava, mislila je da je to ipak samo prkos,prolazna pojava, inat životu i okolnostima. I praštala je, kako samo umjetnici praštanja mogu. I naivno pružala ruku pomirenja jer voljela ga je..kako samo umjetnici ljubavi mogu.. Tanka je linija između vjere u čovjeka i naivnosti, a ona joj je uvijek dobro stajala uz odjeću i kovrčavu kosu.
A branila ga je i štitila i onda kada su mu svi okrenuli leđa, mada se on uvijek na njeno mišljenje o ljubavi kao religiji njenog života samo cinično podsmjehivao. Jer...on je bio pragmatičar, govorio je, a ona puki zaneseni romatičar. Granica između ljubavi i žudnje za njom je iluzorna zavjesa kojoj je potreban samo mali pokret rukom da ju strnemo i ugledamo svoj pravi odraz.
No ona je i dalje imala vjeru, čežnju, svoje riječi , vizionarske demone u bojama koji su je progonili . I zbog njih nije odustajala.
I dok je druga , toliko željena djevojčica bila na čekanju dogodio se trenutak koji će se vrlo brzo pokazati znakovitim u svakom doslovnom i metaforičkom smislu.
"Najvjerojatnije je aneurizma aorte, kažu doktori"
"Voze me na hitnu operaciju, kritično je"..govorio je on promuklo slabim glasom ispunjenih sablasnim strahom, dok su joj suze kapale po sobi već uređenoj za rođenje djevojčice.
Hoću li ostati udovica u tridesetoj, hoće li moja tako željena djevojčica biti osuđena da nikada ne doživi dodir svoga oca..mislila je dok su noćne sjene čudovišta straha, tuge, ljutnje i očaja igrale svoju igru i uvlačile je u svoj tunel beznađa.
..........
Neki dobiju još jednu šansu, mogućnost života kao najveći dar.
Neki potpuno zanemare tu mogućnost već nakon nekog vremena kada ispari šok da nam je darovan drugi život.
Neki to ne zaslužuju.
Oporavljao se relativno dobro, uz mnogo lijekova, rehabilitacija i umjetne dijelove oko srca koje je slušala svake noći kada je sa bojažljivom slutnjom osluškivala da li zaista diše.
Srce se može izliječiti a da duša istovremeno umre.
Brinula se o njemu poput brižne majke, poput žene koja voli, poput prijatelja koji tješi, poput razigranog djeteta koje vedri. Na sve moguće načine, izmišljajući i one koji ne postoje. Istovremeno se brinući o jednim tužnim očima koje nisu nikako mogle shvatiti što se dešava i...zašto? I o još jednim tek rođenim, neispavanim očima sa mirisom bebinih snova.
Vrijeme je prolazilo a najveća oluja se sprema onda kada sigurno, smireno uljuljkani u svoj svakidašnji život ne razmišljamo o nepredvidivosti života.
Kada joj je jedne noći u dugom razgovoru uz odlično vino i potpuno hladnog pogleda rekao da je u trenutku kliničke smrti prilikom operacije imao viziju, svijet je izgubio svoju jasnoću, a on je pričao satima o novootkrivenom bogu, o nekim čudnim ritualima i obredima, molitvama i zazivima, paljenju svijeća i energiji. A Bog se zvao Sotona.
I ta nova nazovimo vjera se zvala ne sotonizam, nego sofisticiranija inačica , spiritualni sotonizam.
A ona za koju je uvijek i zauvijek jedina religija života bila živjeti ljubav u svoj njenoj punini ostala je šokirana hladnoćom, netrpeljivošću i samoljubljem koje je pokazivao svakoga dana u sve većoj količini.
Paleći svijeće u čast i slavu novootkrivenog boga, istovremeno pomahnitalo radeći dugove, stavljajući žig na svoju ruku kao dokaz odanosti , prolijevajući koju kap krvi i njome ispisivajući svoje ime , ona je shvaćala , ona je znala da će se uskoro dogoditi požar od kojeg će izgorjeti sve do temelja. Na sreću, nije izgorio njihov dom , djeca ili ona, izgorjela je njegova duša a ona je noćima gledala tragove tog čina. Izgorjeli su oni u čast i slavu Sotone.
.........
......Uskoro je spakirao najnužnije stvari i bez ijedne uspomene , slike svoje djece, bez puno riječi, otišao zauvijek.
Upoznao je i nju. Ženu koja ga je razumjela kako ona nikada nije, tako je govorio. I koja se vjerojatno nikada nije pitala o suznim snovima u jednoj dječjoj sobi.
Ubrzo nakon toga prekinuo je svaku vezu s njom i kćerima koje su suznih očiju danima, tjednima i mjesecima mirisale vonj svijeća i miris praha nakon paleži jednog života.
Nakon dosta vremena napravile su mu osmrtnicu zaborava u onoj mjeri koju život može dati i nastavile živjeti. Bio je to sve ljepši život. A on je bio živ negdje..ne pitajući se...
Vijesti o njemu saznavale su od drugih ili iz lokalnih novina. I svaki puta kada bi iz novinskih članaka iščitavala svoju prošlost, njegovu sadašnjost i presudu budućnosti djece, morala je ispisati stotine tisuća stihova u čast svog jedinog boga...Ljubavi...I u čast zaborava.
.....
Ona sam bila i jesam ja.
A on je čovjek sa kojim sam dijelila život mnoge godine, dah u tišini noći, buđenje novih života, kao i nestanak nekih.
Sve svoje istine, čežnje, razočaranja umotana u omot od nade, snove , žudnje, radosti i tuge.
On je dugo gledao mene ali me nikada nije znao vidjeti.
......I sada, dok u tišini zatvorske ćelije, služeći svoju kaznu i pokušavajući možda, predočiti si kao izgledaju njegove kćeri, znam da će proklinjati moje ime zbog sivih demona za koje je rekao da lete oko mene. Oko mene su uvijek letjele samo moje riječi, moje stihovi, upućeni na krivu adresu.
A ja, nakon previše rasipanja, staklenih lomova i dječjih podizanja na noge, nakon zavođenja sobom i mirisom dječjeg smijeha i snova ,usuđujem se stajati potpuno ogoljena pred čovjekom koji me vidi do srži i ne tjera moje stihove nego mi ih daje, on koji voli svaku moju boju i nijansu i čiji potpis želim imati na koži.
I napokon, nakon dugo vremena osjećam se slobodno disati kao ja u množini.
Ako postoji reinkarnacija ja želim biti leptir i znam da mi više nitko ne može zgužvati moja svilenkasto snolika krila. I zaustaviti let moje duše.
- 01:10 -
Komentari (16) - Isprintaj - #
