četvrtak, 28.06.2012.
Znaš li...?
Rekla si da je u našim godinama, mada ih i nemamo baš tako puno, pomalo blesavo obilježavati rođendane...
Složila sam se s tobom no...zašto to ne bi bio dan kada slavimo sebe, sve ono što jesmo, do čega smo došli, koliko smo voljeli i davali, primali i snivali?
Zašto si ne bi poklonili još jedan san, pogledali se u ogledalo i osmjehnuli se odrazu..samo onako ..da se podsjetimo koliko smo puni života?
Mogu slobodno reći da su me prijatelji spasili
Ti kao takva, ne toliko svojim riječima, čak možda i ne svojim djelima prema meni, već svojim životom, postojanom težnjom, beskompromisnom željom i luđačkim trudom da budeš svoja, jedinstvena , neponovljiva i divna u svemu tome..
Sjećaš li se kada smo se upoznale na radnom mjestu, u onoj mašineriji laži, obmane, izrabljivanja, na mjestu gdje su nam svim silama željeli uzeti komadić duše?
Prepoznala sam već tada , taj neki pogled u posebnoj dimenziji, pogled razumijevanja i ljubavi
Pogled prepun neke ljepote koja se baš i ne sreće svaki dan..
Prijateljstvo je divna stvar
Uzleti i padovi, zajednički rast i težnja boljem, dubljem..
Ti si rijetka duša, to ti govorim često i bez pretjerivanja
Duša zbog koje sam sretna i zahvalna što je tu...
Bila si uz mene kada sam tražila samu sebe po tunelima beznađa, kada sam tražila svoje ime i kada sam ga puštala vjetru
Bila si uz mene i kada sam se poput feniksa dizala iz pepela onih komadića sebe
I kada sam uzdignute glave kretala dalje, pokapajući tugu, paleći besmisao
I onda kada sam bježala od sebe same i hodajući do ruba, padajući već pomalo, uvidjela da je radost ipak ovdje..i čeka strpljivo..
Zbog nekih ljudi smo sretni što postoje, što su tu, što nam daju nadu da ipak, unatoč svemu, postoji bezgranična ljepota i srodnost
Bliskost koju osjećamo s njima, nezamjenjiv je osjećaj...
I nema tih riječi na svijetu koje bi voljela čuti od tebe, jer ja znam i osjećam, taj predivan splet naših misli, tu točku povezanosti i međusobnog rasta, tu ljubav među dušama čiji su se putevi naoko slučajno sreli
I meni zaista ne trebaju tvoje riječi, mada si me mnogo puta šamarala njima..da spoznam, da osjetim, da se spustim s oblaka iluzija..
Riječi koje su istodobno šamarale i grlile, jer sam čak i tada znala da su to riječi istinskog i dragocjenog prijateljstva
Tko zna kamo će nas životni putevi odvesti
No ono što ja znam je da iako bila daleko od tebe, nema te daljine koja će izbrisati tebe u mom srcu
Pravi prijatelji su zaista poput bisera..rijetki
Ali u tome i je njihova ljepota
I znaš..hvala ti što si dio mog svemira
Hvala ti što se susrećemo u onim nevidljivim nitima protkanim dimenzijama
Tamo gdje lete fluidi radosti i razumijevanja..fluidi ljubavi
Hvala ti na svim trenucima bliskosti, na svim riječima koje su me šamarale i grlile, hvala ti što postojiš..
Volim te K.
I od srca ti želim da ipak proslaviš sebe,svoj život ..
Pojedi komad torte, nasmij se suncu, diši sa zvijezdama
Poljubi svoj odraz, zagrli svoju sjenu..predivna je...
Grlim ti dušu...
- 07:30 -
srijeda, 20.06.2012.
Ljubavni životopis
I u mjesecu kada su nekako svi... od birokracije, onih koje sam zaboravila i koje nisam pa su se iznenada javili, onih koje sam trebala zaboraviti a opirala sam se tome ..
U mjesecu kada sam kroz suze među novinskim redcima razotkrivala svoju iluzornu prošlost
U tom mjesecu kada su se nekako svi urotili da mi ukradu po komadić duše a ja sam ih razočarala svojom nepokolebljivom voljom za životom
I onda kada sam se onako kafkijanski izgubljeno provlačila kroz mašineriju laži, dječjih suza, skakanja do oblaka da ne osjećam,bezumlja, ludosti, želje za odgovorima..
A onda me odjednom našlo samo moje ljeto , provlačeći se nevidljivim nitima smisla i istinske ljepote a ja sam se prepustila i pustila
I ne bih ga dala niti za kofere pune nečije istine, niti za najljepše riječi ovoga svijeta, niti za sjaj..
A ljeto nije donijelo prtljagu, ušlo je nenadano izvlačeći iz mene kroz svaku kap znoja po kap tuge
A znojila sam se puno...
Vrućina koja ruši donijela je oslobađanje i samo jednu poruku..
Najdraža M.
Želim ti samo reći da sam još uvijek tu.
Okreni se, osluhni, osjeti me i ne gazi me više. Ja sam ona kojoj si se nekada divila, pronalazila ju u svakom kamenčiću, nalazila s lakoćom . Znaj da neuspjeh nije kada ne traje. Neuspjeh nije kada ne završi sa....živjeli su sretno do kraja života. . Ljubavni životopis je nešto sasvim drugo. Krivo mjeriš M. Ne slušaj ih...
Ljubavni uspjeh se mjeri svakim danom, satom i minutom voljenja, svakim praštanjem, svakom željom i šansom. Mjeri zagrljajem, osmijehom, toplinom u sebi. Koliko si sebe dala a ostala svoja ...Uspjeh je ostati svoj koliko god te gazili, pokušali promijeniti, a ti si se opirala svakom tom luđačkom trudu, stajala vojnički odlučno i čvrsto na toj bojišnici. I zato sam ponosna na tebe. Uspjeh je znati se diviti, voditi život a ne da on vodi tebe, pustiti svoje ime jer te ne određuje niti jedna jedina stvar na ovom svijetu, niti jedna jedina ljudski stvorena slika, već ti i koliko ljubavi šalješ u svijet.. Uspjeh je voljeti život, svaki svoj pad kao i uzlet, svaku krhotinu kao i bljesak..Živjeti puninu i ljubav a ne pričati o njoj..
A ti ju imaš i ne srami se toga. Ne žali zbog ničega. Nauči se pustiti. Zadrži sve svoje spoznaje. Često osluškuj srce. Nema tih riječi koje mogu zamijeniti njegov ritam.. Ne vjeruj puno riječima, vjeruj toplini pijeska među prstima, melodiji mora i toplini zagrljaja...Svaki dan pojedi malo džema od jagoda, ima iscjeliteljsku moć. Zapleti strast prema životu u kosu, dobro ti stoji. Svoju dušu izvedi često u šetnju. Zagrli prijatelja kada god ga vidiš . Zaljubi se ponovno u svoj odraz..vjeruj, svaki put je ljepše.. A osmijeh...
I voli onako divno, luđački potpuno, samo voli... Jer ja ostajem ovdje, nijekala me ti ili ne...
Tvoja ljubavnost
Istinski ispunjena, nakon mjeseca bluesa i kiše, ljeto je donijelo izgaranje. Ne izgaranje za nekim, već gorenje do praha uništenja nerazumijevanja , tuge, besmisla i laži
Laž je laž koliko god bila vješto ukrašena mašnicom tajne.
I gorilo je dugo, dim se osjećao noćima. Prah je letio kilometrima daleko
A duša je ostala netaknuta, satenski dječje svilena
Potpune duše, niti okrhnute, spustila sam pogled. Tražeći sreću među oblacima, često previdimo ili pregazimo nizine. A one su lijepe...I one su tu
Ne treba tražiti kraj duge...treba samo pogledati u nečije oči tako blizu
Kada jednom saznaš, ne možeš više nijekati. I ne možeš sakriti jer sjaji...
- 23:38 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
subota, 16.06.2012.
Boje radosti
Nedavno je rekla.." Mama kupi mi trampolin.."
Neke ne drži tlo, vuče ih prema gore , oblaci su cilj...
Nisam ga kupila ali smo slučajno naletile na njega, na nekoj lokalnoj fešti.
Oduševljenje, sjaj u očima, onaj zanos dječji...
Jedne plave oči i one dosta starije, ali nikako prestare za skok prema oblaku , morale su skakati..
I ja bi..mislila sam
Ili bi mi možda bilo bolje skakati s padobranom i dobro se uzemljiti?
Zajedno su ušle i držeći se onako zanosno dječji za ruke počele su skakati..
Ali zajednički skok je bio prejak
Tako je valjda kada se želi udvoje prema oblacima
I one plave oči su se uplašile
Kada skačemo prema oblacima moramo skakati sami
Bolji je pogled...
I moramo biti hrabri..no najčešće smo nespremni
Ali oblak je oblak i on vuče gore...
Vrtnja u krugu..raširenih ruku
Do besvijesti, nesvijesti, pada..
Kao ljubav ponekad
Vrtiš se i izgubiš onu neku crtu, fokus, točku koju moraš gledati da ne padneš
Da ti se ne vrti u glavi
Da ne izgubiš ravnotežu
Izgubiš sebe..ponekad..
One su ipak savladale skakanje u trampolinu
Ona koja je od tog prvog velikog skoka u životu osjetila strah
Pa se predala, prepustila, gledala u točku da ne izgubi ravnotežu
Točka sam bila ja..
I skakala je do oblaka..i preko..
I ona druga..ona koja se iz dana u dan metamorfozira naočigled u djevojku..ženu..
Ponekad gubim tlo pod nogama od toga..
Da li ćeš izgubiti tu točku u koju gledaš, izgubiti ravnotežu i pasti?
Postoji mjesto gdje mi je pristup zabranjen..kao na trampolinu
Ali mi uvijek preostaje skakati s padobranom...
I uhvatiti te kada se prizemljuješ..
Moje zelene oči su gledale te zanesene plave i smeđe oči..
I ja ne znam kakvu bi boju dale da se izmiješaju..
Ali znam da meni daju boju radosti..
I znam da volim svaku vašu boju...
- 23:38 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
srijeda, 13.06.2012.
Samo moje ljeto
Draga Metamorfozo
Dugo te tražim, nadam se tebi i iščekujem te ,no nekako si uvijek bila zauzeta. Nikada nisi imala dovoljno vremena da se prepustiš, da mi se predaš, da si tu...
Predavala si se njemu, njima, riječima, obećanjima, zavjetima i zakletvama, molitvama i čežnjama. Lažima svilenkasto upakiranim u nadu od koje klecaju koljena.
Vrijeme si davala tugama, mnogim suzama, mislima i žudnjama za komadićem neba. I postavljala pitanja oblacima.
I tražila kraj duge i početak horizonta. Zatim si tražila sjaj i brisala mjere, tražeći onaj svoj okus sreće u mnogim danima i noćima .
Svoju boju, samo svoju riječ, onu jedinu koja će biti tvoj odraz, slika, ogledalo. I čekala si ponekad i čudo, trenutak bezvremeni i neopisiv, prošaran nijansama ushita, zaigranosti i mahnite gladi za životom.
Zatim si svoje vrijeme poklanjala divljenju povezanosti, srodnosti i bliskosti, neumoljivo i s razumijevanjem vjerovala u razumijevanje, dobrotu i nanovo razbijala koljena, lomila nokte i hrabro trgala strahove zubima da bi možda našla način da ponovno nađeš svoju sjenu.
I tražila si se...itekako si se tražila. I pronalazila si se na najneobičnijim mjestima. U Mjesecu i vjetru, u šetnjama sa svojom dušom , u mnogim rječitim tragovima ispisivajući se do najvećih ogoljenja i osjećajući se gola do srži, do zadnjeg daha...izgarajući...
I od te siline riječi, stihova i misli, gubila si tlo pod nogama, preskakivala sebe i sustizala se, pa se nanovo vraćala..dva, tri koraka naprijed pa pokoji unazad
I znam da si bila dugo u tunelu ali ti ipak uvijek vidiš onaj sjaj na kraju i stazu koja vodi..i korak postaje lak, kosa postaje lepršavija, pogled sjetno magličast u nijansama zelene.
I nije bilo lako, znam i često puta si bila prestroga prema sebi, prekritična i puna očekivanja
Ali ti si ulovila dobar val. Treba samo savladati vještinu održavanja na vodi. Na dobrom si putu, vjeruj mi...
I Metamorfozo...sada stani i poslušaj me dobro.
Dopusti da te vodim, daj mi ruku, predaj se.
Stavi inat u korak, upri pogled prema nebu, ajde odreži tu kosu punu tuge, stavi cvijet u osmijeh, potrči za leptirima, obuci haljinu od zvijezda
Uzmi zmaja i pusti ga visoko, ne do neba nego preko i nađi tu svoju bajku da ju pričamo zajedno u toploj ljetnoj noći
Sjeti se kako se diše sa zvijezdama i samo diši...slušaj svoj dah
I pusti sav teret u jednom dimu cigarete , u jednom rasplesanom ritmu, poliži prste umrljane džemom od jagoda i suza
Jer ja znam da ti jako dobro znaš da tvoju dušu ne može uništiti " proces", niti on, oni, svi ti paketi laži i besmisla, kutije poraza i ladice staklenih krhotina
Ne, baci ih i kreni...ja te čekam...
Ja zaista dugo čekam naš susret i obećajem ti mirise koje još osjetila nisi, okuse nove i nestvarne, dodire pune ljubavi...
Slike koje će te zaista ostaviti bez daha, melodije moćnije od života
I kreni sa mnom na putovanje ljepše od svih. Ne treba ti karta niti novac.
Prtljaga je potpuno suvišna..sve je tu..u tebi..
Treba ti samo divlja želja , paket smijeha i fluidi koje nosiš oko sebe
Volim te jako i izgaram iščekujući susret s tobom
Nadam se da se vidimo ovaj put . Nemoj me razočarati
Puno te pozdravlja...
Samo tvoje ljeto
Poklanjam sve svoje riječi i stihove za samo jedno, mirisno i divno ...samo moje ljeto
- 23:34 -
subota, 09.06.2012.
"Slučaj 2775"
Moj bivši suprug alimentaciju za dvije kćeri nije platio dvije godine
Niti kune a ni lipe. Ne radi i ovrhom nisam mogla učiniti ništa.
Prekinuo je svaki kontakt s nama i negdje prije godinu dana se izgubio
Imamo lijep život i bez njega i mogu reći da je velika predrasuda i naučen obrazac razmišljanja da je život u jednoroditeljskoj obitelji imalo loš za djecu
Moje kćeri su divna djeca, prepuna života i radosti.
Budući da je neplaćanje alimentacije kazneno djelo državno odvjetništvo je pokrenulo postupak
Ja sam dala izjavu a onda je trebao on. To je bilo u studenom prošle godine.
Na pozive se nije javljao, sudsku poštu nije preuzimao i nitko ga nije mogao naći. Čak niti policija.
Nevjerojatno je kako se u današnje vrijeme netko može izgubiti, ne pomaže niti sva moderna tehnologija, neograničen pristup informacijama, povezanost i umreženost.
Ili je to samo nesposobnost mjerodavnih? Vjerojatnije to. Trebao bi nam jedan "Mentalist" ili možda "Horatio" i svi slučajevi bi se rješavali kao od šale.
Tražili su ga mjesecima, točnije do prošlog mjeseca . Priveden je i dao je izjavu
Gospođa sa suda me nazvala i rekla da moram doći i dati nadopunu izjave jer je prošlo puno vremena.
Na moje pitanje da li imam pravo čuti ili vidjeti što je dotični izjavio odgovorila je da su to povjerljivi podaci.
Samo sam saznala da ima tri adrese kojima se koristi. Ne znam u kojim gradovima.
???
I to je znači u našoj državi dozvoljeno.
Dala sam kratku izjavu. Gospođa je zbrojila iznos njegovog duga prema djeci, na digitron ( više puta, za svaki slučaj)
Pozvala je gospođu zapisničarku da se napiše zapisnik
Napisala ga je nekoliko puta i printala, pa konstatirajući da je pogriješila, bacala isprintane papire, pisala ponovno, printala i tako unedogled.
Dok sam na kraju te lakrdije izlazila van, čekajući željno da zapalim cigaretu i udahnem zraka, portir je izašao van i vikao za mnom.
Nasmijavši se rekao je da me gospođa još treba i neka se vratim.
Naravno, pogriješili su još jednom i trebala sam potpisati izjavu po ne znam koji put.
Moja jedina reakcija na cjelokupan kratki događaj bila je velika mučnina . Gađenje i velika bol.
Izašla sam van, zapalila cigaretu, pokušavajući se pribrati
Radi se o djeci i njihovoj egzistenciji, one nisu " slučaj 2775"
One nisu broj, skup slova na papiru, spisi u nečijem fasciklu.
One su osobe , sa svojim potrebama, svojom tugom, suzama, strahovima i željama
Da li ćemo zauvijek živjeti u državi gdje djecu i njihove živote tretiraju kao broj..slučaj...?
Kakvi ljudi rade u institucijama koje odlučuju o životima, o sudbinama djece?
Mislim da nije toliko problem u političarima na funkcijama, već o cjelokupnoj svjesnosti društva.
A društvo smo mi....skup pojedinaca
Kakvu poruku šaljemo djeci ?
Da je njihov život samo slučaj...pod nekim tamo brojem..
Ništa više
Slučaj će tek uskoro doći pred nadležnog suca. A vrijeme prolazi.
Postupak navodno traje beskonačno dugo...
Takvih slučajeva je na stotine tisuća, djece koja čekaju ono što im zakonski pripada, djece koja čekaju pravdu
A gospođa pravda je nestala...
Osjećam jedino gađenje,,,
P.S.
sve što sam navela je tajno te cijenjeno blog pučanstvo molim da navedene podatke ne iznosi u javnost:)
Unaprijed zahvaljujem...
- 11:42 -
Komentari (29) - Isprintaj - #
utorak, 05.06.2012.
Metamorfoziranje
Prije dvije godine bila sam u tunelu
U njemu je vladala Tuga
U njemu je vladalo Ništavilo..
U meni nije bilo slova, riječi su se izgubile
Stihovi su bili nešto o čemu sam samo sanjala
Boje su nestale..
Točno prije dvije godine pokušala sam naći svoje riječi
I dolazile su..ponekad polako, ponekad divljajući i preskačući mene samu
Pokušala sam naći svoje stihove, metamorfozirati ih iz snova u stvarnost
Naći svoju priču nije lak zadatak
Naći svoje boje kada oko mene vlada sivilo besmisla bilo je vještina
A ja sam polako učila vještine..
Točno prije dvije godine riječi su uz bolne krikove pronalazile mene
Stihovi su vrištali a ja sam počela obraćati pažnju
I dala sam im priliku da ostave trag
Dala sam sebi šansu..dala sam šansu metamorfozama
Dala sam šansu ljubavi u sebi, priči koja treba biti ispričana
I kako su se metamorfoze odvijale tako sam sve više postajala svjesna da su one vječne
One nemaju točku
...je njihova stalnost
Promjenjivost, rast, naprijed, nazad, lijevo, desno, zanos, sjeta, tuga, upitnik, uskličnik, radost, početak jednog, umiranje..nečeg starog i nepotrebnog
Otkrila sam tu divnu prisutnost i nemjerljivost
Samo sjaj bez mjere ako ga nađemo je pravi sjaj
Izaći iz svojih okvira, zatvoriti oči, duboko udahnuti i skočiti...preskočiti svoje granice
Riječi su predivan medij ali ja više volim ljudska djela
Usuditi se riječima je početak..skočiti možeš samo bez riječi
Trenuci kada ostaješ bez daha..neopisivi su...trenuci kada osjećaš slobodu, sjaj, ushit...riječi ih nekako kvare
No ipak ih volimo..taj skup slova
I volim ih...jer su njima ispričane mnoge priče
I mnogo puta sam mislila da je to "naša" priča
A ispalo je da sam u toj priči od riječi... velikih, snažnih , zanesenih i gorućih..
U toj priči sam ipak bila sama sa svojom pričom
Možda smo uvijek..sami sa svojim riječima, doživljajem, pričom koju pričamo...
Volim svoje metamorfoze
Volim i ovaj kutak u svemiru gdje nam se duše ponekad dotiču
Sretna sam što sam dio nje već dvije godine
I želim svojoj metamorfozi sretan drugi rođendan...
Hvala svima koji me čitaju i koje čitam...
- 23:38 -
petak, 01.06.2012.
S kišom...
Poželjela sam plesati s kišom
Otjerati blues i samo kretati se u ritmu kapi
I pljuštati i lagano rominjati, pustiti se vjetru da me nosi, lomiti grane i nježno uspavljivati
Plesati dok dijete mirno spava, dok netko ljubi, netko pronalazi put ka sebi
Nekako sam korake uskladila...dva, tri naprijed
Pa onda koji nazad...
Ali uvijek me iznenade, izgubim im broj
I onda ih tražim u kiši
A željela sam samo kapi na koži
Da operu, isperu, zagrle, iscijele, vrate snagu, dodaju korak
Da me zapljusnu onako kako riječi ne mogu
I sustizala sam se i prestizala, preskakala i vraćala se
I onako mokro klizila...u stihovima boje vode
I grčevito se držala za onu vjeru da će kiša oprati ono što ne može nitko
A sunce metamorfozirati sve ono što treba
Čekala sam i mjesec..da se pogledam u ogledalo
Da mi vrati moja slova, riječi, stihove
A kiša me čula i dala mi je ples
Oslobađajući, mjesečev, hrabar i tako fragilno nježan
Obukla sam osmijeh i stavila kapi oko vrata poput ogrlice
Namirisala se ljetom u iščekivanju
Ugledala leptira na ramenu u suton
I kupila sam si taj ples.. on je bio samo moj
- 22:24 -
