Moj bivši suprug alimentaciju za dvije kćeri nije platio dvije godine
Niti kune a ni lipe. Ne radi i ovrhom nisam mogla učiniti ništa.
Prekinuo je svaki kontakt s nama i negdje prije godinu dana se izgubio
Imamo lijep život i bez njega i mogu reći da je velika predrasuda i naučen obrazac razmišljanja da je život u jednoroditeljskoj obitelji imalo loš za djecu
Moje kćeri su divna djeca, prepuna života i radosti.
Budući da je neplaćanje alimentacije kazneno djelo državno odvjetništvo je pokrenulo postupak
Ja sam dala izjavu a onda je trebao on. To je bilo u studenom prošle godine.
Na pozive se nije javljao, sudsku poštu nije preuzimao i nitko ga nije mogao naći. Čak niti policija.
Nevjerojatno je kako se u današnje vrijeme netko može izgubiti, ne pomaže niti sva moderna tehnologija, neograničen pristup informacijama, povezanost i umreženost.
Ili je to samo nesposobnost mjerodavnih? Vjerojatnije to. Trebao bi nam jedan "Mentalist" ili možda "Horatio" i svi slučajevi bi se rješavali kao od šale.
Tražili su ga mjesecima, točnije do prošlog mjeseca . Priveden je i dao je izjavu
Gospođa sa suda me nazvala i rekla da moram doći i dati nadopunu izjave jer je prošlo puno vremena.
Na moje pitanje da li imam pravo čuti ili vidjeti što je dotični izjavio odgovorila je da su to povjerljivi podaci.
Samo sam saznala da ima tri adrese kojima se koristi. Ne znam u kojim gradovima.
???
I to je znači u našoj državi dozvoljeno.
Dala sam kratku izjavu. Gospođa je zbrojila iznos njegovog duga prema djeci, na digitron ( više puta, za svaki slučaj)
Pozvala je gospođu zapisničarku da se napiše zapisnik
Napisala ga je nekoliko puta i printala, pa konstatirajući da je pogriješila, bacala isprintane papire, pisala ponovno, printala i tako unedogled.
Dok sam na kraju te lakrdije izlazila van, čekajući željno da zapalim cigaretu i udahnem zraka, portir je izašao van i vikao za mnom.
Nasmijavši se rekao je da me gospođa još treba i neka se vratim.
Naravno, pogriješili su još jednom i trebala sam potpisati izjavu po ne znam koji put.
Moja jedina reakcija na cjelokupan kratki događaj bila je velika mučnina . Gađenje i velika bol.
Izašla sam van, zapalila cigaretu, pokušavajući se pribrati
Radi se o djeci i njihovoj egzistenciji, one nisu " slučaj 2775"
One nisu broj, skup slova na papiru, spisi u nečijem fasciklu.
One su osobe , sa svojim potrebama, svojom tugom, suzama, strahovima i željama
Da li ćemo zauvijek živjeti u državi gdje djecu i njihove živote tretiraju kao broj..slučaj...?
Kakvi ljudi rade u institucijama koje odlučuju o životima, o sudbinama djece?
Mislim da nije toliko problem u političarima na funkcijama, već o cjelokupnoj svjesnosti društva.
A društvo smo mi....skup pojedinaca
Kakvu poruku šaljemo djeci ?
Da je njihov život samo slučaj...pod nekim tamo brojem..
Ništa više
Slučaj će tek uskoro doći pred nadležnog suca. A vrijeme prolazi.
Postupak navodno traje beskonačno dugo...
Takvih slučajeva je na stotine tisuća, djece koja čekaju ono što im zakonski pripada, djece koja čekaju pravdu
A gospođa pravda je nestala...
Osjećam jedino gađenje,,,
P.S.
sve što sam navela je tajno te cijenjeno blog pučanstvo molim da navedene podatke ne iznosi u javnost:)
Unaprijed zahvaljujem...
Post je objavljen 09.06.2012. u 11:42 sati.