subota, 28.08.2010.
Vrijeme odluke
Ponekad smo u životu dovedeni pred zid.Otići ili ostati, sigurnost ili nesigurnost, strah ili hrabrost...odlazak u nepoznato s vjerom u život.Potpuna vjera u život znači zanemariti strah i imati hrabrosti riskirati u potpunosti, predati se i vjerovati i kada nam se trese tlo pod nogama.Zaboraviti prošlost kao da nikada nije niti postojala, napraviti nagle rezove u životu, u krajnjoj mjeri zanemariti i odreći se materijalnog, imati snage i strpljenja žrtvovati se za mir, radost i zadovoljstvo koje nas čeka iza ugla. Trenutno se nalazim u takvoj situaciji...priznajem strah me, mada znam da nas strah blokira, koči da idemo dalje u neke zanimljive svjetove.Pokušavajući sama sa sobom riješiti stvari u svojoj glavi u kojoj je trenutno kaos, izgubljenost, potpuni košmar...iščekujem odgovore...koja je najbolja odluka za mene.Živote...reci mi, treba mi više nego ikada tvoja pomoć.Sigurna sam, poruke će doći, u nekom obliku zasigurno...da li ću ih prepoznati...ili će mi kaos i moja trenutna izgubljenost zamutiti pogled.
Ali moja ljubav prema životu je jača od svega .Puštam se...neka me nosi divlja rijeka života.Hrabra sam i jaka, to znam, vjeru u život imam, a tlo pod nogama neka se trese...zanimljivo je u svakom slučaju.Prošlost ne postoji, ostaju samo slike i sjećanja, niti budućnost ne postoji, postoje samo razne mogućnosti, odluke koje donosimo mi sami...mi smo kreatori te priče.Ovdje sam sada, trenutak odluke je sada...kako ću kreirati ovu priču,da li će moje odluke biti ispravne, mislim da nije niti bitno...bitno je da su samo moje, proizašle iz mog srca, iz mene.
Pusti se, prepusti se, usudi se...čujem glasove u svojoj glavi...imaj hrabrosti, imaj vjere.Idi u nepoznato, idi protiv svih...za sebe, samo za sebe.Uvjerena sam iskustvom da se sve u životu događa s razlogom i da često puta oni drastični rezovi u životu ispadnu najveći darovi i blagoslovi. I zato se predajem u potpunosti i vjerujem...Živote...vjerujem Ti.
- 22:58 -
subota, 21.08.2010.
Želim...
Ne znam zašto, ali dani su mi postali ispunjeni maštanjem i sanjarenjem.Poput djeteta , zateknem samu sebe kako maštam o stvarima koje želim napraviti, o mjestima koja želim posjetiti, o ljudima koje bi htjela sresti, o razgovorima koje bi htjela voditi.To se valjda zove otvaranje Životu.
Ponovno sam se našla iznenađena sobom i mnoštvom svojih želja.Da li ih smijem imati tako puno....poput djevojčice sa popisom želja za svoj rođendan...Želim otići u Pariz i lutati uličicama, želim kućicu kraj rijeke ili šume i da me budi cvrkut ptica, želim skakati s padobranom i osjetiti ludu navalu adrenalina, želim da sam uvijek ponosna na sebe kao roditelja, želim oprostiti svim ljudima koji su me povrijedili.Želim napisati knjigu,biti svima dobar i iskren prijatelj, želim se ludo zaljubiti...
U mnoštvu želja, pomalo se pitajući, koje su one prave, ostvarive ili moguće...predajem Životu odluku i mislim si...moguće i ostvarive su sve koje dolaze iz mog srca...
Ali najviše, najviše na svijetu želim...ostati uvijek svoja...djevojčica sa popisom želja.
- 00:53 -
nedjelja, 15.08.2010.
Novi, stari prijatelji
Zanimljivo je kako nam ljudi ulaze u život, i to baš kada nam najviše trebaju, kao da su poslani da obave svoju zadaću.Neki uđu i zadrže se jako dugo, s nekima provedemo određeno vrijeme, koje nam ostane kao lijepa uspomena, a neki se pomalo zaboravljeni ljudi vrate iz prošlosti, kao da nas žele podsjetiti na neke zaboravljene i zakopane dijelove nas samih.Prijatelj mi se javio nakon deset godina, upravo u trenutku , kada prolazim kroz velike životne promjene.Osoba iz mladosti, lude, divlje mladosti, prepune koncerata, dobrog starog rocka, pive, traženja sebe i pomalo besciljnog tumaranja.Bili smo bliski, mogli razgovarati satima o smislu života, Bogu i da li uopće postoji, ljudima, srodnim dušama, dobroj glazbi...i još puno, puno stvari.Bliskost, povezanost. i dokaz da postoji kvalitetno muško-žensko prijateljstvo.Život, splet okolnosti...razišli smo se, mada mi je uvijek bilo žao i često sam razmišljala o njemu i kuda ga je odveo životni put.Dobivši njegovu poruku nedavno, ostala sam potpuno iznenađena, ali i sretna.Baš sada, uslijed sveg ovog životnog kaosa u kojem se nalazim, zašto baš sada...motalo mi se po glavi. I on se nalazi uslijed velikih životnih promjena, ima plan kako da dođe do svojih snova.Prekrasno...rekla sam mu, i dalje si čovjek koji ide prema svojim snovima.Krenuli su skoro svakodnevni razgovori, mada virtualni i osjećaj poput povratka u prošlost.Kao da nisu prošle sve te godine....i njegovo pitanje koje me navelo na razmišljanje....da li sam se promijenila....da li sam ona ista kada ostanem sama sa sobom, daleko od svega, sama sa svojim mislima. Dirnulo me njegovo pitanje, da li sam ona ista iskrena klinka, koja vjeruje u ljude i njihovu dobrotu, koja voli ljude i beskompromisno vjeruje u ljubav i njenu moć.Razmišljala sam danima...Bez obzira na propali brak, puno strašnih stvari koje sam proživjela i još uvijek proživljavam, dvoje djece i puno problema, mislim da sam još uvijek ona ista pomalo luda klinka, koja sluša rock, obožava iskrenost a mrzi laž, bori se za pravdu, prezire licemjerje i ljude u kalupima bez svog ja,vjeruje u čovjeka i ono što on može biti, kao i u ljubav i njenu snagu.Idealista...čisti, nepatvoreni idealista. Opet sam iznenadila samu sebe. Razlika je jedino u velikom životnom iskustvu i mudrosti koju stječem.Pojavio se s razlogom, da osvijestim neke stvari...kao i da se obnovi jedno staro, a opet novo lijepo prijateljstvo.
Hvala svim prekrasnim ljudima što postoje u mom životu
- 00:37 -
srijeda, 11.08.2010.
Vjerujem Životu
U zadnje vrijeme mi se događaju stvari koje me zaista fasciniraju i sve više potiču moju vjeru u život .Kada mi se svijet rušio naglavačke i kada sam se paralizirana od boli i tuge, straha i samosažaljenja, vrtila u krug, nisam niti sanjala da ću čak vrlo brzo, otvoriti se životu i početi intenzivno razmišljati o budućnosti.Stvari su se počele dešavati, kada sam pustila životu da me nosi , sa potpunim povjerenjem u njega. , bez previše analiziranja, razmišljanja i mentalne buke u glavi.Biti sada i ovdje, uživati u trenutku, bez razmišljanja o prošlosti ili grča u vezi budućnosti, bila mi je jedna od najtežih stvari. Polako, uz podršku dragih mi ljudi, preko zadiranja u najskrivenije dijelove sebe, za koje nisam bila niti svjesna da postoje,pa do pojavljivanja nekih, pomalo zaboravljenih, ali jako bliskih ljudi iz prošlosti, koji su se stvorili baš u pravom trenutku i podsjetili me na one dijelove sebe koje sam negdje pospremila, a koji su sada isplivali na površinu u svom najljepšem obliku. Život me voli, šalje mi prekrasne poruke- počela sam razmišljati. Sve je baš onako kako treba biti, sada vjerujem u to.Pomirena sa sobom, sa svim onim što mi se dogodilo i što mi se trenutno događa, pomirena sa ljudima i svim onim što oni jesu i mogu biti, otvaram svoje srce i puštam rijeku da ide svojim tokom. Najveća ljepota i je u toj prekrasnoj nepredvidivosti , te često puta divlje rijeke koja se zove Život.I sada zaista vjerujem...vjerujem Životu.
- 22:02 -
srijeda, 04.08.2010.
Nepopravljiva romantičarka
Mislim da smo mi žene dosta slabe na romantiku.Da li je to zbog toga što nas odmalena filaju bajkama o princu na bijelom konju, o vječnoj i sretnoj ljubavi, o tome da je samo pitanje vremena kada će naići On, naša srodna duša , sudbina, ljubav za cijeli život ili smo jednostavno takve po prirodi ostaje vječno nerazjašnjeno pitanje.I naravno, dogodi se i naiđe On...prekrasan nam je, pametan, volimo slične stvari, a ako i ne , nema veze jer suprotnosti se privlače, tako kažu.Voli nas, skinuo bi nam zvijezde s neba, osjećamo se posebno.Taj početak zaista je bajka. Leptirići u želucu, zanesenost, zaljubljenost.
A onda nakon nekog vremena, počinju se skidati ružičaste naočale i dolazi gruba stvarnost, prljave čarape na podu, svakodnevni poslovi i obaveze, djeca , razlike u razmišljanjima i stavovima oko financija, djece i njihovog odgoja, kućanski poslovi i tko će ih obaviti...itd, itd.To se zove život. ali i test da li će se odnos između dvoje ljudi pretvoriti u ono što danas tako olako nazivamo ljubav.Da li će raditi na sebi i postajati zrele, svjesne, izgrađene osobe ali istovremeno konstantno raditi i na njihovom međusobnom odnosu, ovisi samo o njima samima i njihovom doživljaju braka kao zajednice dvoje ljudi.Da li će dozvoliti da se taj odnos pretvori u jednu cjeloživotnu pustolovinu punu prekrasnih trenutaka, ali i izazova, ili će na nagovještaj problema, jedan od njih ili oboje dići ruke, odustati, pobjeći....Mislim da je odustati, tj, pobjeći najlakši put, tako je jednostavnije, i zbog toga nije nikakvo čudo što imamo toliko razvoda u današnje vrijeme.Sve to pišem iz vlastitog iskustva.Napuštanje, preljub, razvlačenje po sudu, razvod...teške su to i mučne stvari.Dugo mi je vremena trebalo da uopće počnem razmišljati o budućnosti, o nekim novim prilikama i ljudima koji bi mogli doći u moj život, ali kada sam polako počela otvarati se prema životu, otvarati svoje srce, bez straha, blokada i očaja da je ovo samo kraj, i kada sam uistinu spoznala da je ovo prekrasan početak...stvari su se počele otvarati. Novi osjećaji, nove prilike , nova , svježa razmišljanja i novi ljudi. Počela sam razmišljati o ljubavi koju želim dati i primiti.I bez obzira na sve što mi se dogodilo, otkrila sam i začudila se samoj sebi...još uvijek, potpuno, iskreno i svim svojim srcem, vjerujem u ljubav.I kažem samoj sebi...E mala, baš si jedna nepopravljiva romantičarka
Bijeli konj je otišao...čekam princa...
- 22:24 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 02.08.2010.
Cesta života
Nekada, možda i ne tako davno,cesta je bila moj život.Moja srodna duša, tada cimerica u studentskim danima, i ja , obožavale smo uzbuđenje koje nam je njeno prostranstvo pružalo.Pomalo lude i divlje, autostopom smo proputovale veći dio Hrvatske i Slovenije.Često smo kretale bez unaprijed određenog odredišta, žmirećki smo birale samo stranu svijeta , a osjećaj neizvjesnosti i navala adrenalina su bili poput droge.Stotine kilometara ceste pred nama, otkačeni kamiondžije koji su se rado družili s nama,puno gradova sa puno prekrasnih ljudi, spavanje na raznoraznim mjestima, rijeke, mostovi, parkovi, kiša , sunce....slike su još uvijek vrlo žive u mojoj glavi.Često se znam sjetiti tih vremena, iako mi se sve to čini sada pomalo nestvarno...poput prošlog života.
Mislim da je osjećaj potpune slobode bio ono najbolje, ono što nas je uvijek iznova tjeralo da se vratimo na cestu.Često me danas , kada razmišljam o životu, cesta podsjeća na život. Nepregledno prostranstvo, prepuno neočekivanih zavoja, mnoštvo krivudavih puteljaka, uzbrdice i nizbrdice, duge i monotone ravnine koje daju osjećaj sigurnosti , ali je on samo privid, jer nakon njih obično slijede teško prolazni putevi.Ali koliko god težak i pomalo mučan prolaz bio,kada uspijemo prevaliti težak dio puta, nagrada je neprocijenjiva. Pogled je prekrasan, nov, svjež, nikada viđen do tada, i osjećamo neizmjernu zahvalnost i ponos što smo imali hrabrosti i odvažnosti krenuti na to putovanje.Zahvalna sam cesti, jer, iako to tada nisam znala, učila me životu...učila me slobodi, ali i odgovornosti, učila me prijateljstvu,hrabrosti, odvažnosti i dobroti u ljudima.Jer...nikada se ne zna..možda baš onaj plavi auto u daljini, čeka da stane i da krenete dalje ...putevima beskrajne ceste...
- 00:03 -
