Nekada, možda i ne tako davno,cesta je bila moj život.Moja srodna duša, tada cimerica u studentskim danima, i ja , obožavale smo uzbuđenje koje nam je njeno prostranstvo pružalo.Pomalo lude i divlje, autostopom smo proputovale veći dio Hrvatske i Slovenije.Često smo kretale bez unaprijed određenog odredišta, žmirećki smo birale samo stranu svijeta , a osjećaj neizvjesnosti i navala adrenalina su bili poput droge.Stotine kilometara ceste pred nama, otkačeni kamiondžije koji su se rado družili s nama,puno gradova sa puno prekrasnih ljudi, spavanje na raznoraznim mjestima, rijeke, mostovi, parkovi, kiša , sunce....slike su još uvijek vrlo žive u mojoj glavi.Često se znam sjetiti tih vremena, iako mi se sve to čini sada pomalo nestvarno...poput prošlog života.
Mislim da je osjećaj potpune slobode bio ono najbolje, ono što nas je uvijek iznova tjeralo da se vratimo na cestu.Često me danas , kada razmišljam o životu, cesta podsjeća na život. Nepregledno prostranstvo, prepuno neočekivanih zavoja, mnoštvo krivudavih puteljaka, uzbrdice i nizbrdice, duge i monotone ravnine koje daju osjećaj sigurnosti , ali je on samo privid, jer nakon njih obično slijede teško prolazni putevi.Ali koliko god težak i pomalo mučan prolaz bio,kada uspijemo prevaliti težak dio puta, nagrada je neprocijenjiva. Pogled je prekrasan, nov, svjež, nikada viđen do tada, i osjećamo neizmjernu zahvalnost i ponos što smo imali hrabrosti i odvažnosti krenuti na to putovanje.Zahvalna sam cesti, jer, iako to tada nisam znala, učila me životu...učila me slobodi, ali i odgovornosti, učila me prijateljstvu,hrabrosti, odvažnosti i dobroti u ljudima.Jer...nikada se ne zna..možda baš onaj plavi auto u daljini, čeka da stane i da krenete dalje ...putevima beskrajne ceste...
Post je objavljen 02.08.2010. u 00:03 sati.