subota, 31.07.2010.
Poput knjige
Kada sam prije dva tjedna, uslijed svog životnog kaosa u kojem sam se nalazila, odlučila poći sama sa dvije kćeri na more, mnogi su mi rekli da sam luda, da neću moći, i slične stvari, ali shvatila sam to kao izazov, i naoružana snagom i hrabrošću...otišle smo u nepoznato. Bila sam zaista sama, stotinama kilometara daleko od doma, bez ikoga poznatoga kome bih se obratila, bez baka i djedova koji će uskočiti u pomoć, bez auta i puno novaca.Bio je to put u otkrivanje sebe.Zasićena glupostima, pomalo sjebana i luda od svega, osjećala sam da se moram maknuti i potražiti se...Kada smo stigle, pomalo me hvatao strah....u šta sam se to upustila, ali stvari su same polako sjedale na svoje mjesto. Ujutro kupanje, zatim lagani ručak, odmor, ponovo kupanje, večerica, a onda nama omiljeni trenutak...zalazak sunca, svaku večer na drugi način.Idemo gledati kako sunce ide spavati- govorila je moja Dora. Svaki dan sve više sam se emotivno i duhovno povezivala sa svojim kćerima , ali i sa sobom.Uzela sam si nekoliko knjiga, koje već neko vrijeme želim pročitati, ali...otvorila sam jednu najljepšu knjigu...sebe.Otkrivala sam svoje misli,svoje želje, snove, nakon dugo vremena sam bila potpuno slobodna osjetiti sebe sa svom svojom boli, svojim strahovima i neisplakanom tugom, ali isto tako i svu svoju ljubav i otvoreno srce prema novim prilikama i novim ljudima u svom životu.Stranice su se iščitavale svakoga dana, i knjige koje sam donijela sam potpuno zaboravila.Čitala sam sebe, čitala sam koliko sam jaka, hrabra, koliko imam ljubavi i želje za životom, čitala sam koliko volim ovaj život i koliko želim prigrliti sve što mi želi dati. A vjerujem da će mi dati još puno divnih trenutaka i mnogo divnih ljudi, puno prilika i mnogo putovanja duše. Želim si još puno ovakvih izazova, jer mi je ovaj bio jedna zaista prekrasna knjiga...knjiga koju ću pamtiti cijeli život. Ne postoji niti jedna knjiga koja je tako intrigantna , zanimljiva, koja toliko vrvi emocijama, kao što je naše srce i naš duh.Ponosna na sebe vratila sam se kući , prepuna prekrasnih zalazaka sunca, bliža sa svojim kćerima nego ikada i sa knjigom koju ne mogu odložiti na policu ili vratiti u knjižnicu ali je njena vrijednost neprocijenjiva i neusporediva sa bilo kojom drugom.Neka mi se dogode još mnoga ovakva putovanja...putovanja u tišini mog duha...čitanje najljepše knjige na svijetu...
- 00:25 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
petak, 09.07.2010.
Danas sam luda...
Danas sam luda...ali jako dobro znam šta hoću. Želim svijet bez laži kuda god se okreneš , okrutnosti, bezosjećajnosti, egoizma i prljavih igrica, želim svijet sa malo više ljubavi, iskrenosti, suosjećanja i povjerenja u čovjeka. Idealista...sigurno ćete reći.Takva sam otkad znam za sebe, pomalo izgubljena u prostoru i vremenu. Možda sam trebala živjeti šezdeset i neke...love and peace za sve...djeca cvijeća, mada za drogu nisam nikad bila, za dobri stari rock- uvijek i oduvijek.Nisam baš neki ljutko, ali zadnje vrijeme često.Nekako me snašla surova stvarnost, mada nije prvi put.Raznorazne idiotarije sa svih strana, od mog uskoro bivšeg supruga, pa do ljudi i institucija koji se provlače kroz brakorazvodnu parnicu. Potpuna neosjetljivost za djecu i njihovu sigurnost, njihove emotivne i mentalne potrebe,bezosjećajnost za napuštene i povrijeđene žene, izostanak bilo kakve podrške i zaštite sa svih strana. Zakoni su takvi-kažu svi po redu...od odvjetnika, socijalnih radnika pa nadalje.I to je naša divna država i naši još ljepši zakoni...a kada bolje razmislim, to smo mi, mi smo kreatori cijele te priče.Znam i unatoč svemu vjerujem da možemo bolje.Ne možemo naravno, mi obični ljudi, puno utjecati na zakone, društvo kao takvo, ali da samo svako pođe od sebe, zapita se na trenutak što može promijeniti na sebi i u svom bliskom okruženju....bio bi to već veliki korak.Znam da jedino možemo mijenjati sebe., razvijati se u bolje i kvalitetnije osobe, ali tako i nastaje pravednije, iskrenije društvo, društvo sa više senzibiliteta.Uglavnom, ljuta sam, čak i bijesna, ponekad.Možemo li išta promijeniti...ili smo otišli predaleko...u potpunu zasljepljenost materijalnim...
- 11:14 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
mmmmmmmmmmmm
- 01:31 -
utorak, 06.07.2010.
Život kao performance
Osjećam se jako izgubljeno zadnje vrijeme.Promatram svoj život kao tragikomičan film i čudim se istovremeno poput malog djeteta. Neke stvari su mi se dogodile nevjerojatnom brzinom, poput rezova, poput trganja komada papira i kao da mi je deset godina života rastrgano na najsitnije komadiće.I inače sam osoba koja ako nešto prezire iz dna duše , onda prezirem laž, bahatost, okrutnost , manipulaciju ljudima i igranje raznih igrica u međuljudskim odnosima. Takve stvari me zaista rastužuju, ljute, a moram priznati u zadnje vrijeme , izvlače i moju mračnu stranu...postajem verbalno agresivna, a nakon toga osjećam sram pred samom sobom. To nisam ja - govorim samoj sebi.Doživjela sam svašta unazad pola godine, šokovi su se samo redali jadan za drugim...spiritualni sotonizam mog muža za početak, tužba za razvod braka, preljub, a sve to začinjeno ogromnom i zapanjujućom dozom arogancije, manipulacije preko djece, nepoštovanja mene kao osobe i kao majke njegove djece, te bolesne egomanije.Slamale su me sve te stvari....dugo si nisam željela priznati, iako od početka uvjerena svojom intuicijom, koja me nikada nije iznevjerila, da je sve to blagoslov za mene i moj osobni razvoj.Moje jedinstveno buđenje. Ali kada osoba s kojom ste živjeli deset godina, postane potpuni stranac, kada ga doslovno ne možete prepoznati kao osobu koju ste voljeli, poštovali, i dijelili život...jednostavno ne znam kako promatrati taj dio priče. Mislim da je pobjegao, od mene i djece, ali prvenstveno od samoga sebe...stavio masku i svaki susret s njim doživljavam kao kazalište. Kakva će predstava biti , nikada ne znam, sve je tako nepredvidivo, početak, zaplet, a pogotovo kraj. Pljesak... i puno pitanja u mojoj glavi. Također i puno emocija.Poneki osmijeh, suze, grč u mojoj utrobi, vrisak u mojoj glavi.Ali...život je kazalište, tako kažu. Samo ...i svjetla pozornice se jednom ugase, i maske padaju...
- 00:16 -
četvrtak, 01.07.2010.
Kako mi je spiritualni sotonizam uništio brak
Bila je zima, vrijeme kada većina ljudi traži mir, utočište i sigurnost.Proslavili smo desetu godišnjicu braka.Mnogo zajedničkih iskustava, sretnih i tužnih dana, razočaranja i bezbroj kompromisa...ali to je život. Lekcije iz kojih smo mogli učiti...rak njegove majke, njegova propala firma i dugovi, tužbe i prijetnje sa svih strana, i kao vrhunac aneurizma aorte .Netko mu je dao još jednu šansu.U svemu uvijek uz njega sa puno ljubavi, podržavajući ga , prihvaćajući ga u potpunosti.Dvije prekrasne kćeri kao najljepši plod tog odnosa.Sve se dogodilo dosta brzo.Počelo je cjelovečernjim meditacijama i paljenjem plavih svijeća.Nije želio reći što se dešava.Svatko ima pravo na svoj duhovni put- mislila sam u početku.Promjena u ponašanju je bila očita, egoizam je jačao, želja za moći i kontrolom sve veća, neiskrenost i laži , te potpuna otuđenost spram mene i djece.Cjelonoćni razgovor i prijelomni trenutak;:svi smo mi energija a cilj našeg postojanja je evolucija, samoostvarenje. Točno- mislila sam, duhovni razvoj, stjecanje znanja, služenje drugima i širenje ljubavi.Dani i tjedni su prolazili a distanca je bila sve veća.Tetovaža na ruci i priznanje-Postao sam spiritualni sotonist. Zbrka u mojoj glavi, kaos, mnoštvo pitanja i pomisao da je to neki prolazni hir.Ženska znatiželja i unutarnji glas mi nisu davali mira. Noći provedene na internetu u želji da shvatim i spoznam što se uistinu dešava. I šokantan trenutak otkrića, razni obredi i rituali, inicijacija puštanjem krvi a pogotovo ideje na kojima se temelji ta tzv. vjera , ostavile su me bez daha.Egoizam, kontrola drugih, moć, djelovanje po razumu i samo razumu...emocije, gdje ste....vrištalo je u meni.Unatoč svemu tome, otvorenog duha i liberalna, nisam ga sputavala i dala sam mu slobodu., mada sam morala izraziti svoje mišljenje o toj cijeloj priči.Mislim da je to ideologija koja isključuje sve ono što čovjeka čini čovjekom, emocije, suosjećanje, odgovornost za druge ljude oko nas, savjest i moral.Ali dajem ti slobodu...a ja se ne želim svrstavati nigdje i ograničavati svoj duh.Ako postoji Bog, mislim da nikako ne želi da gledamo samo sebe.Trenutak spoznaje dogodio mi se uskoro...želio je da postanem kao on , da se pokorim njegovom viđenju života i svijeta.To nije ljubav, mislila sam, to nije prihvaćanje i poštovanje druge osobe, osobe koju navodno volimo.Polako su počele kritike o mojoj negativnosti , o mom sivilu i ubrzo optuživanje za sve loše što mu se dogodilo.Najviše me užasnula rečenica na njihovom blogu: živi i djeluj tako da je tebi dobro,bez žaljenja i kajanja...znači bez savjesti, mislila sam.Polako, dan za danom , postajala sam svjesnija kuda sve to vodi.Jedne večeri je rekao- želim da smo sretni zajedno, da zajedno evoluiramo...Za mene to nikako nije bila evolucija, niti sam se mogla a nisam niti željela, odreći se sebe da bi zadržala njega, unatoč svoj ljubavi koju sam osjećala.Postajao je sve hladniji, dok sam ja žudila za dodirom,zagrljajem ili poljupcem.Mislila sam da je naša ljubav jača i iznad ideologija i konformističkog svrstavanja.Bijeg je bio jači...bijeg od osjećaja, bijeg od savjesti i odgovornosti prema djeci, bijeg od samog sebe.Postao mi je stranac...čovjek s kojim sam provela jedanaest godina svog života, poput potpuno druge osobe u njegovom tijelu.Čovjek bez ljubavi, a to je nešto najgore što se ljudskom biću može dogoditi.Odselio se ubrzo...
- 00:09 -
Komentari (17) - Isprintaj - #
