utorak, 06.07.2010.
Život kao performance
Osjećam se jako izgubljeno zadnje vrijeme.Promatram svoj život kao tragikomičan film i čudim se istovremeno poput malog djeteta. Neke stvari su mi se dogodile nevjerojatnom brzinom, poput rezova, poput trganja komada papira i kao da mi je deset godina života rastrgano na najsitnije komadiće.I inače sam osoba koja ako nešto prezire iz dna duše , onda prezirem laž, bahatost, okrutnost , manipulaciju ljudima i igranje raznih igrica u međuljudskim odnosima. Takve stvari me zaista rastužuju, ljute, a moram priznati u zadnje vrijeme , izvlače i moju mračnu stranu...postajem verbalno agresivna, a nakon toga osjećam sram pred samom sobom. To nisam ja - govorim samoj sebi.Doživjela sam svašta unazad pola godine, šokovi su se samo redali jadan za drugim...spiritualni sotonizam mog muža za početak, tužba za razvod braka, preljub, a sve to začinjeno ogromnom i zapanjujućom dozom arogancije, manipulacije preko djece, nepoštovanja mene kao osobe i kao majke njegove djece, te bolesne egomanije.Slamale su me sve te stvari....dugo si nisam željela priznati, iako od početka uvjerena svojom intuicijom, koja me nikada nije iznevjerila, da je sve to blagoslov za mene i moj osobni razvoj.Moje jedinstveno buđenje. Ali kada osoba s kojom ste živjeli deset godina, postane potpuni stranac, kada ga doslovno ne možete prepoznati kao osobu koju ste voljeli, poštovali, i dijelili život...jednostavno ne znam kako promatrati taj dio priče. Mislim da je pobjegao, od mene i djece, ali prvenstveno od samoga sebe...stavio masku i svaki susret s njim doživljavam kao kazalište. Kakva će predstava biti , nikada ne znam, sve je tako nepredvidivo, početak, zaplet, a pogotovo kraj. Pljesak... i puno pitanja u mojoj glavi. Također i puno emocija.Poneki osmijeh, suze, grč u mojoj utrobi, vrisak u mojoj glavi.Ali...život je kazalište, tako kažu. Samo ...i svjetla pozornice se jednom ugase, i maske padaju...
- 00:16 -
