retrospektiva
|
(u mojim riječima) puno patetike u neko 'zadnje' vrijeme, sve nakon što je prošao jedan izrazito vesli period mojih misli stanje progresivne neozbiljnosti, svojevrsni senility sneak-preview, ali na neki melodramatski smiješni način; nekadašnja 'hermetičnost', skoro posve spontana i prirodna, sada se pri čitanju mora prvo dekompresirati, da ne bi bilo opasno po život, a dalje svatko na svoj rizik, ništa svi za jednog, jedan za sve: jedan za jedan, a to je i praktičnije i pravičnije, barem u osnovnim osnovama, ali je ponekad usamljeno, dosadno i na ruku daljnjoj selekciji; ponekim metaforama ni ja sama više ne mogu prodrijeti u točno značenje, ili biti sigurna u njega, a neke su imale svoj smisao samo u onom prvom hipu velikog oduševljenja vlasitom riječi i djelom, dakle, mislim da mi pomalo nedostaje ona samokritična autorska lektura i još da se ponekad previše vežem za pojedine fraze ili sintagme, u tekstu ili općenito, a čudno je vezati se za riječi; sada, čini se, sve više tražim smisao, easy-read i očima i srcem, lake misli velikim fontom duplih proreda, ilustrirano (?!),, bez kukuljica, zakulisnih igri, izmotavanja, pa čak i pretjerano intelekutalnih finesi, bez dvoznačnih namjera – jer namjere, barem one nečasne, tj. s predumišljajem, barem na vrijeme mogu uočiti, pa onda o tom po tom, i to je korak naprijed; s riječima sam prečesto prebrza i zalijećem se sama sebi na juriš, ali to je jednostavno zato što želim kategorički odbijati (!želim kategorički!) promišljenost, onu temeljitu, pogotovo, gdje je svaka nepredviđenost remetilni faktor i opterećenje, tako da, eto, u posljednje vrijeme često okolo hodam nepromišljena, misli puštenih u slobodan pad, kose svezane u rep, uživam u propuhu i kovitlacima, posebno misli kojima je zato ponekad iznimno teško smisliti naslov ili uopće biti sigurna da jedna linija koja prolazi svim točkama postoji, bilo gdje, nisam zadovoljna naslovima. |
treptaj trenutka
|
oči su ti crvene, moje su plave, laktovima se opiremo jutru na šanku dok čistačice zamataju neon u plastiku za sutra želimo se skoro posve retorički upitati sa koje planete dolazimo jedno drugom atavizmima svijesti prepoznati se kao avatari vremena koje je moralo stati na tren među prstima prže posljednji udasi prije nego se pretvore u pepeo, ovaj susret i kristalna boja samo riječi, i pogleda, da, pogleda; oči su ti sjećanje, moje ništa drugo |
the unexpected
|
ironija, nije li, gdje sve možemo naći svoje snove, od krvi i mesa, od tvari i plastike, od beskraja i nikuda, poneki snovi su kao urbane legende, ne mislimo da ćemo ih ikada sresti, mislimo da ih nikada nećemo zateći stvarne, zaokružene u balonima od metala, potpuno stvarne, a ipak posve nedodirljive |
kritična masa vs. ponedjeljak
|
ponedjeljkom ne volim koja sam kad je subota, ponedjeljkom najviše želim da sam odrasla, odgovorna, savjesna, dakle naspavana, utorkom stvar je već lakša, još samo srijeda i dva dana do subote kad mogu biti ona koja samo ponedjeljkom ne volim da sam |
putovanje u povratak
|
volim autobuse, ove gradske što oduvijek istim cestama voze stvarnost u odmake od same sebe, i kreću na petnaest, u njima zamišljam kako putujem i kako su predamnom kilometri pogleda utopljenog šezdestnasat bojama rastopljenim kretanjem u bezbolno, i sve postaje manje stvarno, osjećam se pomalo filmski dok slušam amy winehouse i drijemam u odrazu među staklima, pramenom kose naslanjam čelo na akvarij flasheva i svjetlošću sunca zauzdanom u izrazu čuđenja sakupljam zjenice solar pleksusa u nepropusnu rezoluciju, serum crnila, u kojem neke tek prošle stanice i neke ljude koji su čekali na njima kao holograme na zavjesama od vode usnivam pomalo iz sjećanja u fatamorgane, i sve postaje manje stvarno dok na drugoj strani vakuma između mene i zraka provalije koje vode do mora prolaze jedna za drugom do mosta koji nad gradom povezuje neke druge strane svijeta pod kojim moja sjena prazna od želja, kao grafit odjavne špice, ustaje i pritišće stop za izlaz u neki drugi život, vrijeme je osvještenja, i sve što je na tren bilo toliko stvarno ostaje samo otisak titranja mog srca pod kožom na prozoru autobusa, masna fleka na panorami nekog idućeg putnika na kratkim stazama sanjanja |
ecdysis ili ogoljeno buđenje
|
došao je po mene, on, mali princ, ne konjem, nego internetom, ali znao je da to nije važno, legli smo u krevet jedno pokraj drugog i naslonili jastuk na snove, ‘odvest ću te tamo gdje ti je mjesto,’ šaputao je tiho, ‘znaš, kad stojiš uspravna, sva odrasla, ono ti se čini daleko, ali tako sklupčana pod kapcima, poslušaj kako odjekuje u tebi glasno, posvuda, živo’, negdje se glas stopio u mrak noćas sam sanjala kako u meni vrište djeca i kako je odrasla vanjština sama sebi nedorasla, moja koža bila je prevelika za moje srce jutros moje srce bilo je preveliko za moj svijet, danas provodim dan obarajući zvijezde u meteore, diveći se golom plavom nebu iznad sebe samo to. |
rijeci
|
postoje stvari koje progone svakoga od nas, neke iz prošlog vremena, neke iz budućeg; svatko ponekad izabere krivo, netko i više nego jednom, no svejedno, svaki je izbor pravi, na kraju svega, ne postoji alternativa za jedino. preslagujem komadiće naših mozaika, opet i ponovo, kao puzzle su, dijelovi pristaju svaki samo jednom, i svaki pejsaž je unaprijed zadan, onim krivim pokušajima, ili onim pravim, svejedno... i tako... dođi samnom, poželim ti napisati iz ovog nekog trenutka bliskosti u daljini, ali kao i uvijek, vrijeme je samo takvo da opet negdje odlazim, pa pomislim da mogao bi još jednom poželjeti da ostanem, a znam da ne bih mogla, sada kao ni nikad prije. i da ti kažem koliko te još uvijek želim puzzle bi se posložile u onu staru sliku opet i još jednom, kada sam kao i sada željela samo da pođeš samnom, no svejedno... šutnja je zlato koje nam nikada nije vrijedilo, no svejedno... |
predumišljaj nedostajanja
|
hodaš kroz kišu, u trepavicama ti se slamaju ulična svjetla i ceste se uvlače pod tvoj šal dok ti leprša uz korake; mogla bi obgrliti planetu sada čini se da je svijet velik točno koliko i tvoj zagrljaj, ako raširiš cijelo srce pred njega, toliko malo treba objasniti, toliko puno shvatiti; putevima kojim tražiš krajeve ovog kruga neka stara sjećanja imaju nove prizvuke, i što im više odmičeš prošlost se ponavlja ništa više od tebe same; između gradova i otoka južina pod noge donosi valove i asfalt kojim hodaš je mokar i pust, i samo noć što te promatra modrim očima zna da jedna od vas ide dalje, a druga ne može da ostane. sjaje se zvijezde u razbijenim kapima kiše, ti prolaziš. |
ravnina beskrajne okuke
|
još jedan nagli zaokret. kosa mi leti naokolo kao na vjetru iako se uporno pretvaram da nosim kacigu. nije mi teško pretvarati se: očekivala sam to. magistrala življenja bila bi ništa nego trasa inercije da nema tih označenih nepreglednih zavoja. postoji nešto u tom faktoru naslućenog iznenađenja, neki mir. mir konačnosti, valjda. kada se, na vrhuncu napona, sva fizika međusobno poništi u metafizičko. u doživljaj. *** reci da me voliš, hajde; reci da me voliš, živote. obećajem da te neću prestati osvajati, ni tada. ostat ćemo, biti: nešto u ovoj pustopoljini znanosti. jer kada se i posljednje laži obistine, preostat će nam jedino istina. neopipljiva spoznaja svega. mir konačnosti, valjda. kada se, na vrhuncu napona, sav strah poništi u življenje. trajanje doživljaja bez predrasude. *** ja tebe volim. živote. |
život, continued
|
polusnom u očima izrezala si orion na komadu neba i kamena gledajući kako ti se misli poput jeke razbijaju o zidove tvrđave oko tebe padajući kao avatari nadolazećeg na utabanoj zemlji prizemljeni avioni čekaju ljubav da nas razdvoji kad odanost postane isprika slabosti u svitanje rušiti se pred Suncem jedino preostaje, tebi i zvijezdama rotacija je kismet, nezaustavljiva |
biljke su sretne što su biljke
|
ponekad je sve jasno ponekad nije danas je za mene previše svijet koji shvaća preozbiljno sam sebe i mene istovremeno brzopotezno u samoobrani bacajući pred prijatelja ‘ne’ boreći se za istu stvar ili možda protiv nje drvo života kojem istječe more iz mojih očiju smiješi se gluhim satom u praznoj ulici, gledajući ljude kako postaju životinje kada zaborave pravu vrijednost riječi |
aftersensation: (kad obećana sjećanja šute)
|
pomalo su kiseli u tebi, dani kojima nisi tako zamislila osjećaj, sad već vise na pohabanim rubovima vikenda i u kantunima mu svijaju magareće uši, bez poruke, svaki ivicu ugla otupljuju da bezličnim pričama s nekim drugim karakterom ne iscure slova koja malo govore, ali kad obećana sjećanja šute iznenađenje su narančaste čarape u bijelim balerinkama i tvoja stopala kao dječja, okačena preko drvene prečke pod stolom gledaju bosonoge japanke na podu i hihoću se propasti očekivanja i žalima kako se igraju abakusa na ušćima svih tvojih impulsa sjenama broje tridesetminusjedanisitno i upisuju ti refleksije sunca slomljene u vjetru na koži umjesto mora danas ostao ti osjećaj neuhvatljive svojeglavosti okrznut kako se događa u tebi i želi biti nestašluk, naglas, nije važno kako će se zvati koliko je još uvijek nevin u svojoj spontanosti da povjeruje da zrak kojim glumi da pliva ima okus soli na ranama zamišljaš da se osjećaš pomalo kao pupoljak limuna, rastvoriti se u latice ili sklupčati u plod i u njegovoj kori zatočiti sunce oko sebe unutra možda možeš, svaki dan, sve si predvidjela da očekuješ, osim samu sebe si previdjela, iznenađenje si dok se tako na samom ušitku tkanine omota i posljednje stranice upijaš u vlastitom nepce i skupljaš na obrazima posve neopterećena nadolazećim pomišljaš kako je i podsmijeh – osmjeh, i tad se smiješ, smiješ se reciprocitetima, pomalo sebi i danima kakvi jesu |
tko živi u prostoru praznine?
|
poljubi me, govorila sam ti u mislima. ti nisi bio itko, nisi imao lice i nikakav drugi osjećaj osim zauzetog prostora. bio si kao silueta bez dovršenih obilježja, bilo tko ili nitko. samo nisi dopuštao bilo kome drugom da popuni tvoj prostor, iako u sebi nisi postojao. ustvari smo bili sami, ti i ja, dugo. intimni na neki nedodirljiv, tup način. osjećali smo se baš tako, ni kao što, kao bilo što. nešto neodređeno. poljubi me, govorila sam ti u mislima. nisam to u sebi potpuno osjećala; moj solar pleksus obuzeo je taj osjećaj pjeskarenog vakuma; kao balon bezukusnog helija koji bubri od primisli na rasprsnuće. šta da ti kažem? imam još uvijek isti glas, da. ponekad promukao, a ponekad suvišan. ali svaka cigareta u njemu još uvijek se sjeća prvog zajedničkog jointa. nakon svega, poslije toliko godina, sjedili smo jedno pokraj drugog na tvom krevetu, gledajući si sjene na obrisima lica, u polumraku uvlačeći duboko i otpuhujući dim u zrake mjeseca zapetljane u staklu. ostali smo, volim tako misliti, tu negdje. u gropovima nepočešljane slobode koju jedno bez drugog nikad nismo znali cijeniti. čak ni kada je posljednja linija na sjećanjima naših lica izblijedila i kada smo ostali samo izbrisani izrazi usred stripa, jedno u drugom sačuvali smo zauvijek prostor za sebe. duboku, neispunjivu rupu. najdublja zgrada na svijetu mora biti i najviša. |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
PAMETNE: i u letu i u boji i naopačke
sve nijanse koje ne primjetimoipak postoje.
***
ako imaš hrabrosti za pitanje, imaj i za odgovor
***
jedino treba odlučiti: mrziti ili ne mrziti cijeli svijet?
***
ja nisam baš za lažni moral; više sam za nemoral.
***
prelako je ovih dana svemir uzeti zaozbiljno, stvarno.
***
jer kada se i posljednje laži obistine, preostat će nam jedino istina.
***
moja prostranstva su moji zatvori.
***
voljeti... dovoljno ili ne?
dovoljno, kako nije. kad nije.
***
opstati! ah, kako zabavan
zadatak.
***
on je čovjek koji će reći:
'ti si kao ocean'.