(u mojim riječima)
puno patetike
u neko 'zadnje' vrijeme,
sve nakon što je prošao
jedan izrazito vesli period mojih misli
stanje progresivne neozbiljnosti,
svojevrsni senility sneak-preview,
ali na neki melodramatski smiješni način;
nekadašnja 'hermetičnost',
skoro posve spontana i prirodna,
sada se pri čitanju mora prvo
dekompresirati,
da ne bi bilo opasno po život,
a dalje svatko na svoj rizik,
ništa svi za jednog, jedan za sve:
jedan za jedan, a to je i praktičnije
i pravičnije, barem u osnovnim osnovama,
ali je ponekad usamljeno, dosadno
i na ruku daljnjoj selekciji;
ponekim metaforama
ni ja sama više ne mogu prodrijeti
u točno značenje, ili biti sigurna u njega,
a neke su imale svoj smisao samo
u onom prvom hipu velikog oduševljenja
vlasitom riječi i djelom,
dakle,
mislim da mi pomalo nedostaje
ona samokritična autorska lektura
i još da se ponekad previše vežem
za pojedine fraze ili sintagme,
u tekstu ili općenito,
a čudno je vezati se za riječi;
sada, čini se, sve više tražim smisao,
easy-read i očima i srcem,
lake misli velikim fontom duplih proreda,
ilustrirano (?!),,
bez kukuljica, zakulisnih igri, izmotavanja,
pa čak i pretjerano intelekutalnih finesi,
bez dvoznačnih namjera – jer namjere,
barem one nečasne, tj. s predumišljajem,
barem na vrijeme mogu uočiti,
pa onda o tom po tom,
i to je korak naprijed;
s riječima sam prečesto prebrza i zalijećem se
sama sebi na juriš, ali to je jednostavno zato
što želim kategorički odbijati
(!želim kategorički!)
promišljenost,
onu temeljitu, pogotovo,
gdje je svaka nepredviđenost remetilni faktor i opterećenje,
tako da, eto,
u posljednje vrijeme često okolo hodam nepromišljena,
misli puštenih u slobodan pad, kose svezane u rep,
uživam u propuhu i kovitlacima,
posebno misli
kojima je zato ponekad iznimno teško smisliti naslov
ili uopće biti sigurna da jedna linija koja prolazi svim točkama
postoji,
bilo gdje,
nisam zadovoljna naslovima.
Post je objavljen 31.05.2008. u 07:40 sati.