|
(u mojim riječima) puno patetike u neko 'zadnje' vrijeme, sve nakon što je prošao jedan izrazito vesli period mojih misli stanje progresivne neozbiljnosti, svojevrsni senility sneak-preview, ali na neki melodramatski smiješni način; nekadašnja 'hermetičnost', skoro posve spontana i prirodna, sada se pri čitanju mora prvo dekompresirati, da ne bi bilo opasno po život, a dalje svatko na svoj rizik, ništa svi za jednog, jedan za sve: jedan za jedan, a to je i praktičnije i pravičnije, barem u osnovnim osnovama, ali je ponekad usamljeno, dosadno i na ruku daljnjoj selekciji; ponekim metaforama ni ja sama više ne mogu prodrijeti u točno značenje, ili biti sigurna u njega, a neke su imale svoj smisao samo u onom prvom hipu velikog oduševljenja vlasitom riječi i djelom, dakle, mislim da mi pomalo nedostaje ona samokritična autorska lektura i još da se ponekad previše vežem za pojedine fraze ili sintagme, u tekstu ili općenito, a čudno je vezati se za riječi; sada, čini se, sve više tražim smisao, easy-read i očima i srcem, lake misli velikim fontom duplih proreda, ilustrirano (?!),, bez kukuljica, zakulisnih igri, izmotavanja, pa čak i pretjerano intelekutalnih finesi, bez dvoznačnih namjera – jer namjere, barem one nečasne, tj. s predumišljajem, barem na vrijeme mogu uočiti, pa onda o tom po tom, i to je korak naprijed; s riječima sam prečesto prebrza i zalijećem se sama sebi na juriš, ali to je jednostavno zato što želim kategorički odbijati (!želim kategorički!) promišljenost, onu temeljitu, pogotovo, gdje je svaka nepredviđenost remetilni faktor i opterećenje, tako da, eto, u posljednje vrijeme često okolo hodam nepromišljena, misli puštenih u slobodan pad, kose svezane u rep, uživam u propuhu i kovitlacima, posebno misli kojima je zato ponekad iznimno teško smisliti naslov ili uopće biti sigurna da jedna linija koja prolazi svim točkama postoji, bilo gdje, nisam zadovoljna naslovima. |