|
oči su ti crvene, moje su plave, laktovima se opiremo jutru na šanku dok čistačice zamataju neon u plastiku za sutra želimo se skoro posve retorički upitati sa koje planete dolazimo jedno drugom atavizmima svijesti prepoznati se kao avatari vremena koje je moralo stati na tren među prstima prže posljednji udasi prije nego se pretvore u pepeo, ovaj susret i kristalna boja samo riječi, i pogleda, da, pogleda; oči su ti sjećanje, moje ništa drugo |