|
pomalo su kiseli u tebi, dani kojima nisi tako zamislila osjećaj, sad već vise na pohabanim rubovima vikenda i u kantunima mu svijaju magareće uši, bez poruke, svaki ivicu ugla otupljuju da bezličnim pričama s nekim drugim karakterom ne iscure slova koja malo govore, ali kad obećana sjećanja šute iznenađenje su narančaste čarape u bijelim balerinkama i tvoja stopala kao dječja, okačena preko drvene prečke pod stolom gledaju bosonoge japanke na podu i hihoću se propasti očekivanja i žalima kako se igraju abakusa na ušćima svih tvojih impulsa sjenama broje tridesetminusjedanisitno i upisuju ti refleksije sunca slomljene u vjetru na koži umjesto mora danas ostao ti osjećaj neuhvatljive svojeglavosti okrznut kako se događa u tebi i želi biti nestašluk, naglas, nije važno kako će se zvati koliko je još uvijek nevin u svojoj spontanosti da povjeruje da zrak kojim glumi da pliva ima okus soli na ranama zamišljaš da se osjećaš pomalo kao pupoljak limuna, rastvoriti se u latice ili sklupčati u plod i u njegovoj kori zatočiti sunce oko sebe unutra možda možeš, svaki dan, sve si predvidjela da očekuješ, osim samu sebe si previdjela, iznenađenje si dok se tako na samom ušitku tkanine omota i posljednje stranice upijaš u vlastitom nepce i skupljaš na obrazima posve neopterećena nadolazećim pomišljaš kako je i podsmijeh – osmjeh, i tad se smiješ, smiješ se reciprocitetima, pomalo sebi i danima kakvi jesu |