pomalo su kiseli u tebi,
dani
kojima nisi tako zamislila osjećaj,
sad već vise na pohabanim rubovima vikenda
i u kantunima mu svijaju magareće uši,
bez poruke,
svaki ivicu ugla otupljuju
da bezličnim pričama s nekim drugim karakterom
ne iscure slova koja malo govore,
ali kad obećana sjećanja šute
iznenađenje su
narančaste čarape u bijelim balerinkama
i tvoja stopala
kao dječja,
okačena preko drvene prečke pod stolom
gledaju bosonoge japanke na podu
i hihoću se
propasti očekivanja
i žalima kako se igraju abakusa
na ušćima svih tvojih impulsa
sjenama
broje tridesetminusjedanisitno
i upisuju ti refleksije sunca slomljene u vjetru
na koži
umjesto mora
danas ostao ti osjećaj neuhvatljive svojeglavosti
okrznut kako se događa u tebi
i želi biti nestašluk,
naglas,
nije važno kako će se zvati
koliko je još uvijek nevin u svojoj spontanosti
da povjeruje da zrak kojim glumi da pliva
ima okus soli
na ranama
zamišljaš da se osjećaš pomalo kao pupoljak limuna,
rastvoriti se u latice ili sklupčati u plod i u njegovoj kori zatočiti sunce
oko sebe unutra
možda možeš,
svaki dan,
sve si predvidjela da očekuješ,
osim samu sebe si
previdjela,
iznenađenje si
dok se tako na samom ušitku tkanine omota i posljednje stranice
upijaš u vlastitom nepce i skupljaš na obrazima
posve neopterećena nadolazećim pomišljaš kako je i podsmijeh – osmjeh,
i tad se smiješ,
smiješ se reciprocitetima,
pomalo sebi i danima
kakvi jesu
Post je objavljen 05.05.2008. u 04:53 sati.