volim autobuse,
ove gradske što oduvijek istim cestama voze stvarnost
u odmake od same sebe,
i kreću na petnaest,
u njima zamišljam kako putujem
i kako su predamnom kilometri pogleda utopljenog šezdestnasat
bojama rastopljenim kretanjem
u bezbolno,
i sve postaje manje stvarno,
osjećam se pomalo filmski dok slušam amy winehouse
i drijemam u odrazu među staklima,
pramenom kose naslanjam čelo na akvarij flasheva
i svjetlošću sunca zauzdanom u izrazu čuđenja
sakupljam zjenice solar pleksusa
u nepropusnu rezoluciju,
serum crnila,
u kojem neke tek prošle stanice
i neke ljude koji su čekali na njima
kao holograme na zavjesama od vode
usnivam pomalo
iz sjećanja u fatamorgane,
i sve postaje manje stvarno
dok na drugoj strani vakuma između mene i zraka
provalije koje vode do mora
prolaze jedna za drugom
do mosta koji nad gradom povezuje neke druge strane svijeta
pod kojim
moja sjena prazna od želja, kao grafit odjavne špice,
ustaje
i pritišće stop za izlaz u neki drugi život,
vrijeme je osvještenja,
i sve što je na tren bilo toliko stvarno
ostaje samo otisak titranja mog srca pod kožom
na prozoru autobusa,
masna fleka na panorami nekog idućeg putnika
na kratkim stazama sanjanja
Post je objavljen 25.05.2008. u 23:05 sati.