ciklična priroda življenja, utjeha ili ucjena?
|
uvijek na kraju sitnice odluče, zamisli koliko ih treba da se spoji cjelina, iako mogu biti toliko sitne da ni ne primjetiš da nedostaju sve dok te samo jednog dana kao bljesak zasljepi neka praznina u kojoj ih se napokon skupilo dovoljno za neporječivu očitost, ma čudno mi je sve to, koliko se možemo iznenaditi nečemu što smo već znali, to je, ustvari, stvar podsvijesti, da se možeš pretvarati da ne postoji sve dok samo jednog dana ne postane svijest : u razini očiju : sve ponovit će se, o da, hoće, vratit će se rode, pa čak i ovdje gdje nikad nisu ni bile |
pg serija ‘poezija je moja pilula’
|
arhetip vlage stali su satovi na tvom štednjaku, ista temperatura (beskonačno prije ključanja) ohlađena uljudnošću potisnute bliskosti i nekom neopipljivom potrebom da je se bar pomenemo u sobnoj mikroklimi uspjele su dosada halogenke, plavuše i artičoke, i mnoge mnoge zabune, zablude, i neke druge riječi što počinju na – za, ali valjda i jedna sreća uspjeva; mogla si imati taj život i sjećaš se i sad točno razloga radi kojeg ga nisi željela, jednako jasno i logično, premda ga ne osjećaš intenzivno kao i tad pa se sve, kao u nekom sepia flashu, učini pomalo patetično i glupavo kad ovako razmišljaš; drugim putem nisi mogla dovde, zahoda iza mutnih vrata, (ti si) samo silueta koja bi željela biti prozirna, umjesto da želi prolaziti kroz zidove rikverc u krug danas je opet netko spomenuo leteće balone, one velike u kojima je topli zrak i podižu se daleko da postanu mali na fotografiji moraju pravilno postaviti vlasititu udaljenost od epicentra objektiva, neprestano ih vidim skoro opipljivo, ego je žrtva vrtloga u očima, i blizina je koliko ugodna toliko i neugodno prepuna podsjetnika na želje koje se nisu mogle ostvariti ili zaželjeti u bilo kojem drugom vremenu ili životu, moralo je biti tako: navika je samo onoliko lagodna koliko je blizu nemogućem odvikavanje od nje (možda sam u nekom prošlom životu bila oblak?) (spušten zastor i igre svjetla) spustila sam svjetla u pod, saginjem glavu svoje budnosti pred susjedima sakrivam se od njihove znatiželje, mrzila me još onih dana kad sam uvijek kasnila i šunjala se kući, i uvijek bez iznimke sretala barem jedan pogled kako sjaji u noći dok me opaža u nedjelu, uvijek sam nekako kontala da bi me još mogli jednom otkucat starom kad bude kupovao kruh, slobodnu i cigare ujutro u butizi, ali eto, ima bit da nikad nisu, (a sad nikad i neće) a meni još ostala ta stara navika, da se skrivam pred njihovom znatiželjom i očima koje sjaje među napola otškrinutim škurama |
pg serija ‘očajna kućanica’
|
antologijska ili nema više vremena u prošlosti te ne čeka ništa što već ne znaš da je tamo, možeš li izabrati staro ili novo ako je to jedini izbor? znoje ti se ruke pred odlukom, i vrijeme nema okus peperminta kad se rasteže poput žvake, [jebi ga] ali vrijeme je vječno, za razliku od žvake, [ehej, gdje ti misli odoše?] neprestano čuđenje ili uneventful mir? igra u kojoj nema kompromisa, sadašnjost do vječnosti nije opcija, i međuprostor je ograničen prostorima glatka kao bebina guza moja je stvarnost tupa, događa se povrh mene kao aura i ne dodiruje me iznutra, ponajčešće uopće, to je naprosto strašno i suprotno svemu kako mislim da treba da bude, možda se među nama desio trenutak kad smo se previše otrljale jedna o drugu i obostrano previše ugladile da se više stvarno osjetimo uopće?, postoji, naime, taj jedan trenutak svugdje kad je sve moguće i kada se ti momenti mimoiđu u svjetovima oni postaju male kamikaze, pretpostavljam da se ono što se tada desi ne naziva implozija, ali usudim se pomisliti da su im rezultati isti ili barem slični, ali onda... ima i ona priča o feniksu (sve manje pridajemo važnost riječima) nismo više dovoljno mladi da se trošimo na prozaične isprike, zar ne, vrijeme kao da je iznenada postalo dragocjeno, kao i napor, ulazi u svakodnevne računice na kojima zasnivamo dugoročnost, ponekad nas flešira da je sve matematika ali si onda ne dopuštamo da tako mislimo, iako i to sve manje predano, nismo više dovoljno mladi da se objašnjavamo svijetu kojem ne želimo biti dužni pravilnost kaosa kojim sami sebi vječno ostajemo nepoznanica, ali još nismo prestari za teorije, za riječi, nismo |
rođenje uma : countdown sunca
|
sunce je nekad visoko, nekad nisko, nekad sjajno, nekad mutno, nekad žarno, nekad mlako, sunce je nikad hladno, sunce je nekad ne, nekad da, sunce je nikad možda, uvijek između prostora i vremena kad se oslobodiš zadanih dimenzija sunce je samo tvoja igračka. kupaći u ruksaku, u glavi ljeto: 3, 2, 1... |
ljubav: zemlji iz nekog prošlog života
|
oprosti, zaboravila sam koliko smo se nekoć voljele, zemljo zmajeva, tvoja kruna me prepoznala, opet, u nomadskim lutanjima doći ću ti, kako osjećam da sam jednom obećala, doći ću, da ti poklonim svoje lumbalne kralješke ili preostalu mladost, kakogod, za tebe, sačuvat ću očaj suza kojim sam danas ponovo sklizila u eter između svih naših života, kao što su tvoje vatre prekinule niti s nebom da bi pale mom srcu zapaliti želju za življenjem sa svrhom opet i još jednom hvala |
.gajengi baxt
|
gajengi baxt :: bad luck, luck of a non-gypsy otvorene su oči praskozorja širom u povratak, pun je mjesec, i zjene su ti obruči plime razlivene na dlanovima: kanali kojima si plesala o pučini premostili su obale kontinentom, kako domišljato i kako lako između stvarnosti ponestalo je praznine, a ulice japanskih trešanja u cvatu zamirisale na citruse i divlju travu; taj 'sjever – jug' uvijek te podsjeća na zimu, samo trenutak iznad oblaka, prostranstva ekstaze ciganskih violina da se saberu u točku: uspon u provaliju počinje na vrhu; vratila si se, suočenju da je opet prekasno da ostaneš: ova noć se troši kao forte u decrescendu, i jutro je, kao oduvijek, kraj produžene tišine između ovog i onog proljeća, ove i one duše |
snoviđenje?
|
dok utapamo noć u vinu skupa s njom tone razum i grižnje savjesti u crvenoj na ivici crne slobodno padaju svijesti do jutra na dnu pretapaju se rubovi stenjanja i smijeha pod kapcima mrak je prekratak u zamagljenom suncu poljubac na obrazu ima okus povratka trezvenoj stvarnosti i nešto malo sjećanja poput sna ovo je bila prva jutrošnja misao: jbms idem ja u amsterdam |
VISKOZNA
|
da budemo bitnici zakasnili smo par dekada, eh da je sad biti samo đezer na cesti, ali u ovom vremenu sintetike i kredita samo se još u skvotovima stvarnosti možemo pretvarati da postoji vrijeme slave i higha pred nama, tek u ilegali razuma usudimo se posanjati da naša budućnost još stigne postati osma na listi svjetskih čuda novog doba, jer mi ne vjerujemo u značaj vremena, trošimo ga nemilice automatizmom stereotipiziranih poimanja dobra i loša živimo od vikenda do vikenda, i samo se ovako nedjeljom ujutro u vakumu smrznutog mentalnog prostora ponesemo idejom da smo veliki improvizatori života i da ispred hermetički zatvorenih vrata na nas ne stražari svijet u kojem su neprilagođene duše đezera osuđene uvjetno na ponedjeljak (zauvijek) zakasnile na vrijeme bitnika |
Sva sam ti nešto proljetna ili Ne daj da te zbunjujem
evo me opet tu gdje se preklapaju prošlost i budućnost, posađena u zelene livade prebirem boje proljeća i tražim dva plava gigabajta izgubljene memorije da se kodiram u OVO vrijeme i pohranim do ljeta, jer postala sam žrtva globalnog zatopljenja, fantomska visibaba: spremna sam da cvjetam, a sve nešto čekam, njišem se na ljuljačkama iz sjećanja u sanjanja i linijom podočnjaka spajam mjesece i sunca već noćima oklijevam dodirnuti ravnine tla i podignuti prašinu kao konj u onoj narodnoj ili obična cipela, jer dok dangubim svijet miriši proročanski ljubičasto kao ljubičice s pet latica koje na svakom kraju gataju da "voli" pa mi je onda tlaka otvarat oči u neizvjesnost hibridnih tratinčica riskirat dva hepienda (doduše imaginarna) za jedan pokušaj (doduše stvaran), iako bih možda i mogla probati, ako se uspijem zaustaviti u inerciji, dešifrirati da želim umjesto kad želim da želim, tu gdje se preklapaju tijelo i duh, evo me dvojbena i nekoherentno šarena k'o april dvije'osme sam proljetna, a, bit će da i moja aura ima nekih rupa, al' ti ne daj da te zbunjujem, jer stvar se ipak čini poprilično jasna: mora da je i ovo samo do amera i kyota, moj ti... [good night & good luck] |
mijena
|
( na pustim ulicama dok mislim ono što pišem u pozadini svira Azra, ljudi samoće, i ja volim kada mislim da je johnny mislio na mene ) čelo mi se osipa potrebom, prevelik je saturnov prsten mom mjesecu ovih dana zraka imam dovoljno: trebam manje, moja prostranstva su moji zatvori, i obratno, skoro da je isto, uskoro ću živjeti na vodi otuđenim mislima privezana na kej pretvarati se da sam rijeka i da negdje na mene čeka neko more, neka plima |
ustrajati ili 500. post
***AUTOR OVE FOTOGRAFIJE JE DIJETE KOJE ŽIVI U SVAKOJ SIJEDOJ VLASI TVOJE GLAVE, ODRASTAJUĆI TE U MUDROST KOJOM GA NIKAD NEĆEŠ NAPUSTITI. ponekad se još zateknemo u maslačcima glava uzdignutih prema nebu kako se divimo koliko je plavo i sjajno i zamišljamo da su oblaci ustvari otisci prstiju onih koji su ga dodirnuli jer nikada nisu prestali propinjati na prste dijete u sebi, i tada se učini da još ima šansi i za nas, pa i protiv vjetrenjača ostati tko jesmo |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
PAMETNE: i u letu i u boji i naopačke
sve nijanse koje ne primjetimoipak postoje.
***
ako imaš hrabrosti za pitanje, imaj i za odgovor
***
jedino treba odlučiti: mrziti ili ne mrziti cijeli svijet?
***
ja nisam baš za lažni moral; više sam za nemoral.
***
prelako je ovih dana svemir uzeti zaozbiljno, stvarno.
***
jer kada se i posljednje laži obistine, preostat će nam jedino istina.
***
moja prostranstva su moji zatvori.
***
voljeti... dovoljno ili ne?
dovoljno, kako nije. kad nije.
***
opstati! ah, kako zabavan
zadatak.
***
on je čovjek koji će reći:
'ti si kao ocean'.