pauza od stvarnosti
|
prepuštamo nebu da izmisli ovaj dan kao da se nijedan prije nije dogodio, izgubljenih vremena tek upijamo sunce i u napuklim zidovima maštamo da nismo umorni od noći, da samo jesmo . . . da više ne trebamo |
korijeni
|
varekai=gdjegod moj dom na vodi čeka da dokoračam cirkus na njegove dokove zavežem stvarnosti i trapezom otplovim daleko, odakle sam možda i došla. |
:-)
|
sunce sunce sunce pune se baterije golubovi nisko lete smijem se |
veselje starih slava
|
kutija za 35mm rolu pod sivim poklopcom moja promjena filma nedovoljno velika za cjepidlačenje i tako danas postaje d-dej kad letimo sami i visoko - osmatračina - i odjednom se uključi unutra ono halogeno sunce bez previše pompe zagrijava se za kucanje, ipak, poprilično velika stvar: svjetlu na dnu tunela nije pregorila žarulja |
zatišje poslije bonace (imaginarni vjetrovi i orkansko jugo)
|
presretnuta vožnja, parkirana sa strane. poluotvoreni prozori do kraja spušteni. pauza u raskoraku započinje do kraja. vrh brda, polupijana gomila. jedni dlanovi željni, prijedlog na bedrima. nenasilna borba započinje do kraja. jutro na vrijeme, nedovršenosti na usnama. šabloniziran dan u ispruženim mislima. umorna rezignacija započinje do kraja. u eteru tišina. |
bezizlaznost izbora
|
grad zapaljenog srca izlazi dimnjacima na crvene krovove prljav od sivila ispire se kišom u snijeg kao u nevinost zamataju se trudne ulice bez puno dileme sve kreće ispočetka, neke stvari u životu i proljeće |
istina o vlastitoj banalnosti
|
đorđ kluni najviše brine o gladnoj djeci u darfuru, to znam iz ovotjedne glorije, darfur je pokrajina u sudanu, sudan je u sjeveroistočnoj africi, to znam iz ‘hu hez d bigst brejn’ aplikacije, da je najveća afrička država to znam iz prvog reda wikipedije, da bi bilo bolje da bolje pamtitim, to znam iz praznine blekaut amnezije ali malo se toga sjećam iz osnovne škole, pa tako ni zemljopisa, osim nesretnog spleta okolnosti kad me uhvatila da pokušavam prepisati ‘vladivostok’ za pet, to bi mogla biti kao trauma iz djetinjstva, valjda, to znam iz crne kronike i žute štampe, zato valjda tako strastveno sad želim do njega putevima transsibirske, preko mongolije preferabli: da daljina dulje potraje, mogu satima zuriti u jednu točku i misliti o tome, a mogu satima zuriti i ne misliti uopće, imam problem s zbližavanjem, to znam iz posljednje životne sitcom dramice, i tek se ponekad upitam da li je sve kako treba i okej ili ipak nije, teško razlikujem prokletstva i blagoslove, to znam iz sebe, ponekad mi se učini jedino to. |
bezdimenzionalna
|
whiter shade of pale, annie lennox kada bi vrijeme moglo progutati prostor kazaljke bi odmah otkucale plimu nepovrata obalama ove paralele kojoj smo jug i sjever kao mala kazaljka nad velikom preklopila bi se kratkovidnost valova, utapajući vjetrenjače što pokreću sate daljina meridijani bi blijedili u nerazdvojnost sve dok se naši polovi davno svrgnutog magnetizma ne susretnu ponovo u bliskost, kao kada na svemirskim nebima zvijezde sjaje ili padaju sve dok se eter i prašina ne susretnu konačno u planet |
recidiv
|
vratim ti se tako, svakih par godina kad uštedim dovoljno samodostatnosti za nostalgiju ja prebrojim rotacije sunca u porama i skuckam vremena kao novčića taman koliko treba za još samo jedan šut snovite naivnosti da se zanesem kad zaigram uvijek posljednji rulet maštanja i na istu boju propuštene sreće uložim sve žetone stvarnosti oznojenim dlanovima fantomskih dodira već unaprijed zapisana na površini čohe u rasap linije života i linije srca prokockam svakoj idili malo duše, kad ti se tako vratim, svakih par godina, ja utonem svoja profana jutra u tvoje oči poput las vegasa, pamteći poslije dugo koliko je velika pustinja, i nepobjediva slabost |
neporubljena toplina
izoštriti ono što možeš uhvatiti čvrsto i pomalo stezati hvat kao obruče oko dijelova čistih rubova zaustavljati sliku sigurnosti gužvajući lagodnost u zgrčenim šakama ovih dana ne želim ništa drugo osim ispružiti dlanove daleko od tijela i rastvoriti ih prazne širom ravno nebu u lice kao da su mape čije puteve prati sunce i oznojene i sjajne oblizuje u sfumato; toplina, neporubljena, curi i razlijeva se posvuda |
nema romantike
|
u inboxu poruka od svemira, kaže posljednjih dana zvijezde mu se neprimjetno odmeću iz konstelacija i nebo je nagriženog identiteta, kada se moli bogovima meteora želi samo jedno obećanje da iscuri u san, obuzimaju ga kozmički nemiri posljednjih dana, kaže, misli da se mijenja, povrh ovog svijeta toliko plošnog značenja već dugo nisu obećana i vjerovati odrazima istine u zrcalima samo je sebi nagrada, posljednjih dana, odgovaram, skoro je neprimjetna razlika između čovjeka i svemira kad prešutimo zadano i progutamo dimenzije cjelina je dio i dio cjelina, na vrhu svemirskog inboxa kao nebo bold-underlined: ti i ja (nagriženih identiteta) |
DVOBOJ (ilitiga samo meni smislena)
|
nedostaje mi bezbrižnost ovih dana, pluća su mi opet dječja, a ja opet odrasla: varijacija na temu nesklada: mali mozart u meni je manični depresivac, luđak crescrenda i tišina: zrak je težak i pregust od dima; ipak – udišem ga: linija manjeg otpora, pretpostavljam bez napora: opet previše pušim, valjda? premda sam, možda, samo taoc zaključanih prozora: daljine se kao i uvijek smiješe spasonosno: odmak od (pre)bliskoga - jer takva sam najbolja: odbjegla, ili se bar takve sjetno sjećam - preuveličana i nebitna, premda je dovoljno samo ustvrditi očiglednu mogućnost - pa makar i upitnikom: istina je i onako neovisna. (!) preispitivanje je stranputica inercije: koja kontradikcija; baš kad treba donijeti odluke na raskšćima: timing is everything? (???) o jebote: istina je da istinu ionako ne poznajem: ono u što vjerujem je perspektiva - ona kojoj vjerujem da je istina: mala, ali bitna razlika; zato reci mi: koje je ime tvog boga? jer moj bog je bezimeni lutalica, znatiželjni vagabond koji nikad nije naučio da pripada: nikome, pa tako pa ni meni, i nije uvijek da u tome romantičarski uživam: ponekad mi ipak zatreba jasno blizak i prisan, samo moj, jedinstven u masama: kada sam stereotipna nemam snage da se povlačim ulicama i tražim sebe samu kako se igram boga; pretvarajući se da tek definicija čini pojam, a izostanak iste ga oslobađa, (!) tad shvaćam da ih je više (istina): (!) kad odlučujem koja je moja jedna: varijacija na temu nesklada: mali mozart u meni najviše žudi za klackalicama, zbog kontrasta - valjda: jer znam da bog nisam ja – tja, nisam luda, i dovoljno se dobro poznajem da se ponekad poželim pretvarati da sam stranac, uglavnom onda kada se ovako sretnem raspeta, među rubovima ekstrema - neodlučna: da li se poderati u provaliju nastojanjem da zadržim balans ili jednostavno kliznuti preko ruba možda neogrebana: i ako da, kojeg ruba?: kao da sam dijete u tijelu odrasloga - baš tako - ne uviđam važnost odluka koje svejedno vode u krah: zar je stvarno potrebno brinuti oko točnog vremena kolapsa? zato... kako mi ono reče da je ime tvog boga?... pitaj ga, što kaže: tko je ovdje poludio: svijet ili ja? ... i nemojte se kladiti na ishodima, just trust me on this one... stvar svega je samo perspektiva, stvar svega |
i sunce izlazi sa dna
|
zakotrljaj me nizbrdo: vrijeme je da se konačno sručim u more i zapljusnem ove hipohondrične ulice grada dubinom sa sidara u kojima mi otoci već danima pomišljaju na oceane i odlazak; već danima treba mi soli navrh duše da joj sačuva titranje od ovog mrtvila kao toplinu u stijenama od zakrabuljenih ljeta; već danima kao dno vrha sam, visoko nad ciklonama ne osjećam do bespuća niskog tlaka i treba mi, već danima treba mi samo malo zraka u razini mora, samo malo zraka, praznog od misaonih udaha i gustog od potopljenih sunca: onih sunca koja se nisu utopila i ponovo će izaći, skoro; zato zakotrljaj me nizbrdo: želim biti s njima |
sizif, f.
|
pokušala si zaustaviti oblake, ali zemlja se nastavila okretati a ti, ti više nemaš ni suza |
djetetu 21. stoljeća
u srži sebe brutalno si momentalna i tu predvidljiva samo sebi samoj: sada, kada si izgleda prerasla naivna vjerovanja da dubinu možemo osjetiti i ako ne zanoronimo, vrijeme je kad neke odavno napuštene snove nasumce vadiš ih prašine i ostvaruješ kobajagi kao da si još uvijek ona mala djevojčica koja ih je sanjala: preoblačiš se u daleke zemlje i takva provodiš noći pred ogledalima stvarnosti zaustavljaš samu sebe na fotografijama u odrazima one koja si mogla biti, poslije se ovlaš gledaš kao tv program na ekranima tašto se biraš i prelako brišeš ostavljajući si se za pamćenje samo ona koja paše standardima poželjnih pamćenja i potencijalnim publikama, iako u sebi osjećaš da ćeš ostati postojati i svakojaka druga svejedno usput smišljaš prozaične pričice kojim bi u slučaju potrebe objasnila: zašto si ove slučajne noći, - noćas, dakle, u kući na dalekom jugu hrvatske, u neko gluho doba i piđami na raspar pretvorila sva predsoblja u kulise, prekrila glavu velikim šalom i glumila da znaš kako bi to bilo biti duboka ispod same površine skoro doslovno kao vijest iz neke posve druge priče koja će obići svijet da mu kaže kako je uistinu: možda bi ipak bilo najbolje u slučaju potrebe sve objasniti istinom kao anegdotom apsurda kako je večeras u tebi nešto jednostavno puklo kada su ti se ono na kraju radnog dana oči pikselizirane do posljednjeg bajta razdijelile svaka u svoj pogled, ostavivši te na pustim ulicama kao u procjepu da koracima titraš na iznenada udvostručenim pločnicima i nadglasavaš se sa strahom od propadanja koji vrišti u tebi izgovarajući na glas da je sve u redu sa svijetom i koracima, da je samo jedna slika original, a druga samo njena loša kopija, obična autoinducirana zafrkancija percepcije kojom se ne obrušava sporadično u nesvijesti na putu s posla doma, već samo podsjeća one iskonske nesigurnosti u smjer vlastitog kretanja, onda kada još jednom, bez razmišljanja i neprimjetno po navici, opet krećemo istim: ne boj se, to samo opet odrastaš da sebe ponovo naučiš vjerovati da dubina postoji iako je nećeš pronaći odmah nadohvat ruke čim ti se kosa prvi put smoči ispod površine: u srži sebe brutalno si momentalna i tu predvidljiva samo sebi samoj: ne ostvaruješ se u nizovima kratkoća, zamećući snove slučajnostima da možda jednom na njih nabasaju pomalo već zaboravljaš sanjati kako ćeš se uopće jednom naći, a u vremenu koje opsesivno usitnjavaš samo radi psihološkog dojma njega je svejedno svejedno sve manje: u vječnost se može otići bez odluka, misliti da igraš na sigurno, s manje napora i stići, u dubinu ne: moraš ustrajati: (pogledaj kako si lijepa na odabranim fotografijama maskenbala snova, hajde...) |
loša isprika
|
ostale su ti neke slike kod mene kada smo se onda počeli skrivati od svjetlosti, mamiti sudbinu mjesečinom u potkrovljima iznajmljenih gradova čuvam ih u gužvi svakodnevnih stvarčica, pregrijanih okidača i ničimvažnih rutina, sjetim ih se tek ovako, ponekad, kada se planete namjeste u nestašluk, ponavljanja nemogućih stvarnosti u mantru, a neke stare pjesme slučajno dođu na red automatizmima kojim se švercam na ovoj liniji života na kojoj kondukterima ne trebam obećati već prokockanu vječnost za sljedeću vožnju čiju sam kartu propila još davno one noći kada si plakao na zgrčenim stepenicama vrha planine a ja maštala o značenju riječi 'sloboda’ u sintagmi ‘slobodni pad’, slušajući let čaše prije nego što se razbila praznog dna, u paramparčadi zauvijek nas pronalazim uvijek kada tonem ... ... ... bila sam premlada tada da bih znala, dovoljno stara sada da znam: loša isprika. |
SAMO: srce u bijeloj kuti
|
ne postoji toliko odgovora koliko pitanja, u jednom danu prolijećem prošlost, sadašnjost i budućnost, kao da sve traju samo tren venera suprostavljena mjesecu mogla bi nas spržiti u sebi brže nego sunce kada bi smo se samo usudili biti trenutni, urlati na nebo i onda kada nam nije kufer pun, onda kada nam samo dođe, mogla bi nas spržiti planeta ljubavi brže nego sunce kada bismo se samo usudili biti mi, umjesto tržišni prozaici |
reklama za jedinstvenu, dugotrajnu svježinu
|
danas me istina oslobodila, rano u jutro ili kasno u noć izljevom needitirane iskrenosti razbila je turobnu tegobnost koja mi je posljednjih dana solar pleksus povlačila pod pomrčine kao sidro; u pauzi do točno u podne dokrvarila sam ono što ne mogu promijeniti, pokupila dvaput pokisli veš i izvadila čisto suđe iz mašine; popodne sam otišla na poljane vina i ispijala lakoće novih početka sve dok me vrtni patuljci iz susjedstva nisu nagovorili da u stomak svojih neispavanosti posadim jednu nepristranu polovinu tri gljive i uzgajam ludilo grohota, da se smijem glasno i lako, onako zdravo, iz trbuha, ustima otvorenim preko cijelog lica; u sumrak danu ili svitanje noći kao reklama sam za porculanske umnjake ili deep-cleansing efekt paste za zdravlje i sjaj duše, kristalno čiste istine (bez granula) |
osjećaj vremena
možeš li mi trideset minuta odbrojati kapima kiše?, pitala sam te naglas ležeći posve sama povrh vremena čekam alarm da raspara insomniu po liniji kapaka čini se da vrijeme beskonačno polako prolazi kao sezona monsuna kapljice hladnih dlanova skupljaju se pod noktima prazne od dodira vlažne od iscjeđenih misli u kojima oklijeva nijansa sivila kao dim cigarete pred bjeločnicom duše obale suhih jezera su granice ambisa na kojima titra uzlupalo srce kao tik pomiče tlo pod sobom i secira sekunde u dronjke brže od života željna sam oluje na prozorima dok slušam kako u zidovima stenju preuski za svjetlost sunca poželim ispiti sve okomice ovog svijeta u bezdan horizonta čekam metalni zvuk alarm da raspara insomniu u kojoj posve sama ležim i naglas te pitam možeš li mi trideset minuta odbrojati kapima kiše? |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
PAMETNE: i u letu i u boji i naopačke
sve nijanse koje ne primjetimoipak postoje.
***
ako imaš hrabrosti za pitanje, imaj i za odgovor
***
jedino treba odlučiti: mrziti ili ne mrziti cijeli svijet?
***
ja nisam baš za lažni moral; više sam za nemoral.
***
prelako je ovih dana svemir uzeti zaozbiljno, stvarno.
***
jer kada se i posljednje laži obistine, preostat će nam jedino istina.
***
moja prostranstva su moji zatvori.
***
voljeti... dovoljno ili ne?
dovoljno, kako nije. kad nije.
***
opstati! ah, kako zabavan
zadatak.
***
on je čovjek koji će reći:
'ti si kao ocean'.