utapanje utopije
|
kilometri su prašina noktima izgrebane žbuke, opet, nataloženi u hrpice pred stopalima emocija igraju se s kišom gradeći zidove pred koracima naprijed. možda, možda ako se propneš na prste uspiješ nasloniti čelo na kapke i osjetiti žar vrućice kojom u tebi gori stajanje. i dok mislima tako rezbariš krugove kao točke na kraju priče, sasvim usputno se sjećaš kako se afričkim ljubičicama ne smije zalijevati lišće i pitaš se da li i u pustinji kiša pada samo na cvjetove i utapaju li se oni u njoj ili u pijesku kao male utopije u boji kontrasta |
višesmjerna
|
jedan čovjek uči trčati. jedan čovjek uči disati. 'učim živjeti': isprika (i/ili) razlog za cijeli život? možeš li voljeti i sve ono što nisam? |
dok nisi gledala
|
on spava. negdje između pokislih ulica i praznog doma konačno je nadvladala prirodna potreba. nadvladala je tebe. potrebu za tobom. tja... naposletku, pa i on je čovjek... ha! htjela si napisati 'samo' čovjek, zar ne? skoro jesi... kako je lako zaboravit se u trenutku, oh, draga moja... kako je lako previdjeti koliko sama strahuješ da li si u sebi taj 'samo' jedan... čovjek? žena. tako je lako, kao ono kad voziš noću i sama na cestama previđaš bijelu liniju posred sivog asfalta, onu koja ga jasno dijeli na dvije polovine, onu zbog koje nikada nisi mislila da je put cjelina; tako je lako. ali baš kao što ni tada bijela linija ne prestaje crtati suprotni smjer kolnika, tako ni sada lakoća kojom šaraš među stranama, ni tebi, kao ni cesti, ne znači da cijela samo sebi pripadaš, makar tebi neprimjetno jedan dio tebe negdje spava. |
pamti pa vrati
|
danas je internet konekcija spora, a ja sam ništa manja nego inače, teorija kaosa kaže da su mogućnosti bezbrojne, stoga možda postoji i ona da sam ja stvarna (a ne samo virtualna); dugo sam čekala taj osjećaj materijalizacije (sebe) u teorijama, (uopće, (pre)dugo sam čekala iskonski osjećaj); ELEM, bez obzira da li sam xx, xy, xyz, nepoznanica s vlastitim imenom ili bilo koja druga, dobro je imati osjećaj (?) : osjećati se neka : u sebi jesam danas: važno je sjetiti se (istog) SUTRA. |
čudnovata moć kombinatorike istina
|
indigo misli plešu satima kao utkane putanjama satelita riječi ispreplepliću eter između brda i mora postponoćnim vjetrom odjekuju imena istina čija se poznata lica nismo dosada usudili osloviti na ulicima, iščekujući trenutak u kojem će se različite boje naših očiju stopiti bezrubno u savršen akvarel zaustavljenog prolaska potrošili smo dovoljno čekanja za svu neopravdanost opravdanja i morali smo jednom ostali švorc od šund-tematika a noćas smo ležali pod zatvorenim prozorima, svatko na svojoj strani grada, odbijali se prozaičnostima o krovove, padajući natrag u riznice produljenih šutnji glasovima nabreklim od astmatične nijemosti razgrtali smo poglede među trepavicama, vezani nevidljivim sponama pucali prema očitosti preslikavamo se tišinama, slušajući spontanost vlastitih srca kako ne uzmiču od istina tještimo solar pleksuse osobnih sunca sve do korijena i ponovo učimo biti hrabri, ljušteći ugodnu toplinu nadanja do gole biti kronologije naših zrcalno presloženih Osoba, prešutano suglasno mijenjamo dimenzije vremena i zajedno se budimo iz sna o bešavnom akvarelu otvaramo oči svatko za sebe, užareni u nutrinama, zajedno izrečeni, utihnut ćemo raznobojni pod kapcima, bezbroj posve novih mogućnosti jutranjem nebu |
prelako
|
nepodnošljiva će biti lakoća bježanja, prorekli su pokušaji davno osuđeni na sudbinu jeseni (prije nego što je ista prestala postojati), u linijama sasušenog lišća tvoja su iskrivljena pamćenja priče o čarobnom grahu: uzmoći dovoljno visoko gdje su posljedice avantura bezbolne za sve; dok hodaš ulicama s rukama dubljim od praznih džepova neka sjećanja znaš da su amaterski fotoshopirana i to ne znači ništa u rutinama svakodnevnice oznojenim na dlanovima: tu sva tvoja godišnja doba sahranjuju svoje propuštene revnosti, ali osvrtanje je samo bespomoćna alatka za nemoguće popravljanje svršenosti: tvoji su unutarnji svijetovi saloče ludih ogledala u čijim su odrazima prvotni oblici utopija već odavno izgubljeni; slijep je kraj ovog svijeta kojim koračaš i svakim pokretom bešćutno mrviš boje dotrajalih proljeća, nemarno ostavljajući finu prašinu prolaznosti smjenama društvenoprihvatljive mentalne čistoće na dužnost: čemu se suočiti? kad oči su ti prevelike pred bezvremenskim očekivanjima srca da se opaze u nestajanju, jer nepodnošljiva je lakoća bježanja od stvarnosti, kao i od sjećanja |
neuhvatljivost vjerovanja
|
mir je zelen i zaobljen na rubovima, to je livada na kojoj se mjesec preoblači u tratinčicu dok sjediš ogrnuta lišćem i šutiš sa šumama hologramskim očima promatraš kako se razodjevaš se u pretapanje i curiš kao more preko obzorja nestaješ pred gravitacijama svijesti ruke su ti raširene u liniju antiteže, sklopljene u krilu oblosti tvog srca amorfne su pred svjetovima na dnu vatre koja je poznavala dušu dogorjevaju nijanse koraka i putevi koji su te vodili ostaju gibanje vjetra na vrhovima nepreglednih polja, beskrajno bespuće mraka u zelenoj obećaje mir, kao što noć obećaje jutro svakim trenom rotacije vjerovanje ne prestaje |
trenutak na parkingu
|
Mrak je pojeo treću dimenziju Svijet je bio visok i širok, A mi smo, napokon, Mogli biti plitki Kao ljudi Kratko se hvatati hladnim rukama Bježeći pogledima od suočavanja U njima se ulična rasvjeta Igrala zvijezda Dok su se pred nama crnili More i nebo U noći Mrtvi glas pjevao je o Posljednjem rastanku Plitki kao ljudi nismo slušali riječi, Samo smo se rastajali |
podsjetnik
|
Bokun mora Ispod površine I otvorene oči, Čekati neveru Da me izbaci Na plažu, Kao morska trava Suncem Učiti jezik zemlje, Pretvarajući se U prah Tonuti u žale, Prostirati se Napuštenim obalama Kao majka pokajnica, Voljeti život Kao sebe, Ponovo (nagonski, neupitno) |
rasap
|
‘u pjesmama je bit’, dakle, tu završavaju svi procjepi kojima propadam beskonačno dugo uvijek kad sam neizbježno suočena sama sa sobom oči guram u mrak i promatram propriocepciju unutarnjeg kako me izjeda u magloviti vertigo neraspoznavanja koja sam kada kome zašto gdje samo naslućujem naviku na strah kako odgovora na pitanja koja nisu postavljena u valunzima povjerenja premalo je vjere u samu sebe ne mogu sabrati ono Jedno koje bih istovremeno mogla i željela dati |
i što sad?
|
otići ću s posla, doći kući, otključat ću vrata, bacit stvari na stolicu, pokupit ću robu sa štrika, ostavit je na kuhinjskom stolu, izvadit ću poštu iz sandučića, ovlaš pregledati, onda ću ući u sobu, skinuti sa sebe odjeću, leći u postelju i još dugo dugo zuriti u strop, ali to nije ono na što si mislio, zar ne? |
vrijeme u međuprostoru
|
zaustavljeno dijete, voljela bi da si usnuo tu u prostoru između mene i razmaka odloženi već odigrani scenariji u kojim smo bili druge uloge kada smo onda bili posve drugačije mladi nego sada, zaustavljeno dijete, i danas izgledaš isto, kao da ti vrijeme nije dotaklo lice gdje je skrivena sva bol međuprostora, oči su ti sjajne i prošarane istim smješkom kakvih se sjećam, zaustavljeno dijete, zaustavljen si u mojim mislima, besana noć u otvorenim očima razdvojena kilometrima još traje ti predivni čovječe-dijete, osjećam te presnažno u utrobi, neočekivano jutro tvog glasa stisnuto između grudi i bedara titra mi u srcu sklupčanom u fetus |
ples u astralnom svemiru
|
držim krugove u dlanovima nevidljive planete od zraka prozirne putanje krivulja uvijam tijelom pokrete žudim osjetiti u ramenima zaboravljenost galaksije kako curi niz leđa zatvorenih očiju zateže kožu na rebrima dodir stopala na drvenom podu čvrst i solidan želi pamtiti ponovo kako klizi lakoćom etera zvučnici znaju tajnu malih bogova šapnuti solar pleksusu vibracije basa u porama titraju krugovi od zraka ekspanziju prozirnu do rasprsnuća tajna božanskog je ritam (sveobuhvatan) |
hm, guza guzi s leđa ILI pitanja na koja znam odgovor
|
guza tvog automobila u mom retrovizoru kao bljesak, hm, takav je nekakav bio i tvoj oproštaj, odnosno - pardon - izostanak istoga, oštar i munjevit a onda samo slutnja umjetno nadopunjena protokom vremena postala je stvarnost, opet - hm, - da li je to onda istina? -, da je guza tvog automobila maloprije bila u odrazu mog retrovizora, mislim, i kako je to uopće bitno u očima kozmosa i vremenu globalnih geopolitičkih sranja? mislim, stvarno, hm, ponekad sama sebi izgledam kao intelektualna kamikaza. |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
PAMETNE: i u letu i u boji i naopačke
sve nijanse koje ne primjetimoipak postoje.
***
ako imaš hrabrosti za pitanje, imaj i za odgovor
***
jedino treba odlučiti: mrziti ili ne mrziti cijeli svijet?
***
ja nisam baš za lažni moral; više sam za nemoral.
***
prelako je ovih dana svemir uzeti zaozbiljno, stvarno.
***
jer kada se i posljednje laži obistine, preostat će nam jedino istina.
***
moja prostranstva su moji zatvori.
***
voljeti... dovoljno ili ne?
dovoljno, kako nije. kad nije.
***
opstati! ah, kako zabavan
zadatak.
***
on je čovjek koji će reći:
'ti si kao ocean'.