|
indigo misli plešu satima kao utkane putanjama satelita riječi ispreplepliću eter između brda i mora postponoćnim vjetrom odjekuju imena istina čija se poznata lica nismo dosada usudili osloviti na ulicima, iščekujući trenutak u kojem će se različite boje naših očiju stopiti bezrubno u savršen akvarel zaustavljenog prolaska potrošili smo dovoljno čekanja za svu neopravdanost opravdanja i morali smo jednom ostali švorc od šund-tematika a noćas smo ležali pod zatvorenim prozorima, svatko na svojoj strani grada, odbijali se prozaičnostima o krovove, padajući natrag u riznice produljenih šutnji glasovima nabreklim od astmatične nijemosti razgrtali smo poglede među trepavicama, vezani nevidljivim sponama pucali prema očitosti preslikavamo se tišinama, slušajući spontanost vlastitih srca kako ne uzmiču od istina tještimo solar pleksuse osobnih sunca sve do korijena i ponovo učimo biti hrabri, ljušteći ugodnu toplinu nadanja do gole biti kronologije naših zrcalno presloženih Osoba, prešutano suglasno mijenjamo dimenzije vremena i zajedno se budimo iz sna o bešavnom akvarelu otvaramo oči svatko za sebe, užareni u nutrinama, zajedno izrečeni, utihnut ćemo raznobojni pod kapcima, bezbroj posve novih mogućnosti jutranjem nebu |