indigo misli plešu satima
kao utkane putanjama satelita
riječi ispreplepliću eter
između brda i mora postponoćnim vjetrom
odjekuju imena istina
čija se poznata lica nismo dosada usudili
osloviti na ulicima,
iščekujući trenutak u kojem će se
različite boje naših očiju stopiti bezrubno
u savršen akvarel zaustavljenog prolaska
potrošili smo dovoljno čekanja
za svu neopravdanost opravdanja
i morali smo jednom ostali švorc od šund-tematika
a noćas smo ležali pod zatvorenim prozorima,
svatko na svojoj strani grada,
odbijali se prozaičnostima o krovove,
padajući natrag u riznice produljenih šutnji
glasovima nabreklim od astmatične nijemosti
razgrtali smo poglede među trepavicama,
vezani nevidljivim sponama
pucali prema očitosti
preslikavamo se tišinama,
slušajući spontanost vlastitih srca
kako ne uzmiču od istina
tještimo solar pleksuse osobnih sunca
sve do korijena
i ponovo učimo biti hrabri,
ljušteći ugodnu toplinu nadanja
do gole biti kronologije
naših zrcalno presloženih Osoba,
prešutano suglasno
mijenjamo dimenzije vremena
i zajedno se budimo
iz sna o bešavnom akvarelu
otvaramo oči svatko za sebe,
užareni u nutrinama,
zajedno izrečeni,
utihnut ćemo raznobojni pod kapcima,
bezbroj posve novih mogućnosti jutranjem nebu
Post je objavljen 19.02.2008. u 05:23 sati.