‘u pjesmama je bit’,
dakle,
tu
završavaju svi procjepi
kojima propadam
beskonačno dugo
uvijek kad sam
neizbježno suočena
sama sa sobom
oči guram u mrak
i promatram
propriocepciju unutarnjeg
kako me izjeda
u magloviti vertigo
neraspoznavanja
koja sam
kada kome zašto gdje
samo naslućujem
naviku na strah
kako odgovora na pitanja
koja nisu postavljena
u valunzima povjerenja
premalo je vjere
u samu sebe
ne mogu sabrati
ono Jedno
koje bih istovremeno
mogla i željela
dati
Post je objavljen 11.02.2008. u 01:21 sati.