|
‘u pjesmama je bit’, dakle, tu završavaju svi procjepi kojima propadam beskonačno dugo uvijek kad sam neizbježno suočena sama sa sobom oči guram u mrak i promatram propriocepciju unutarnjeg kako me izjeda u magloviti vertigo neraspoznavanja koja sam kada kome zašto gdje samo naslućujem naviku na strah kako odgovora na pitanja koja nisu postavljena u valunzima povjerenja premalo je vjere u samu sebe ne mogu sabrati ono Jedno koje bih istovremeno mogla i željela dati |