|
kilometri su prašina noktima izgrebane žbuke, opet, nataloženi u hrpice pred stopalima emocija igraju se s kišom gradeći zidove pred koracima naprijed. možda, možda ako se propneš na prste uspiješ nasloniti čelo na kapke i osjetiti žar vrućice kojom u tebi gori stajanje. i dok mislima tako rezbariš krugove kao točke na kraju priče, sasvim usputno se sjećaš kako se afričkim ljubičicama ne smije zalijevati lišće i pitaš se da li i u pustinji kiša pada samo na cvjetove i utapaju li se oni u njoj ili u pijesku kao male utopije u boji kontrasta |