djetetu 21. stoljeća
u srži sebe brutalno si momentalna i tu predvidljiva samo sebi samoj: sada, kada si izgleda prerasla naivna vjerovanja da dubinu možemo osjetiti i ako ne zanoronimo, vrijeme je kad neke odavno napuštene snove nasumce vadiš ih prašine i ostvaruješ kobajagi kao da si još uvijek ona mala djevojčica koja ih je sanjala: preoblačiš se u daleke zemlje i takva provodiš noći pred ogledalima stvarnosti zaustavljaš samu sebe na fotografijama u odrazima one koja si mogla biti, poslije se ovlaš gledaš kao tv program na ekranima tašto se biraš i prelako brišeš ostavljajući si se za pamćenje samo ona koja paše standardima poželjnih pamćenja i potencijalnim publikama, iako u sebi osjećaš da ćeš ostati postojati i svakojaka druga svejedno usput smišljaš prozaične pričice kojim bi u slučaju potrebe objasnila: zašto si ove slučajne noći, - noćas, dakle, u kući na dalekom jugu hrvatske, u neko gluho doba i piđami na raspar pretvorila sva predsoblja u kulise, prekrila glavu velikim šalom i glumila da znaš kako bi to bilo biti duboka ispod same površine skoro doslovno kao vijest iz neke posve druge priče koja će obići svijet da mu kaže kako je uistinu: možda bi ipak bilo najbolje u slučaju potrebe sve objasniti istinom kao anegdotom apsurda kako je večeras u tebi nešto jednostavno puklo kada su ti se ono na kraju radnog dana oči pikselizirane do posljednjeg bajta razdijelile svaka u svoj pogled, ostavivši te na pustim ulicama kao u procjepu da koracima titraš na iznenada udvostručenim pločnicima i nadglasavaš se sa strahom od propadanja koji vrišti u tebi izgovarajući na glas da je sve u redu sa svijetom i koracima, da je samo jedna slika original, a druga samo njena loša kopija, obična autoinducirana zafrkancija percepcije kojom se ne obrušava sporadično u nesvijesti na putu s posla doma, već samo podsjeća one iskonske nesigurnosti u smjer vlastitog kretanja, onda kada još jednom, bez razmišljanja i neprimjetno po navici, opet krećemo istim: ne boj se, to samo opet odrastaš da sebe ponovo naučiš vjerovati da dubina postoji iako je nećeš pronaći odmah nadohvat ruke čim ti se kosa prvi put smoči ispod površine: u srži sebe brutalno si momentalna i tu predvidljiva samo sebi samoj: ne ostvaruješ se u nizovima kratkoća, zamećući snove slučajnostima da možda jednom na njih nabasaju pomalo već zaboravljaš sanjati kako ćeš se uopće jednom naći, a u vremenu koje opsesivno usitnjavaš samo radi psihološkog dojma njega je svejedno svejedno sve manje: u vječnost se može otići bez odluka, misliti da igraš na sigurno, s manje napora i stići, u dubinu ne: moraš ustrajati: (pogledaj kako si lijepa na odabranim fotografijama maskenbala snova, hajde...) |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
PAMETNE: i u letu i u boji i naopačke
sve nijanse koje ne primjetimoipak postoje.
***
ako imaš hrabrosti za pitanje, imaj i za odgovor
***
jedino treba odlučiti: mrziti ili ne mrziti cijeli svijet?
***
ja nisam baš za lažni moral; više sam za nemoral.
***
prelako je ovih dana svemir uzeti zaozbiljno, stvarno.
***
jer kada se i posljednje laži obistine, preostat će nam jedino istina.
***
moja prostranstva su moji zatvori.
***
voljeti... dovoljno ili ne?
dovoljno, kako nije. kad nije.
***
opstati! ah, kako zabavan
zadatak.
***
on je čovjek koji će reći:
'ti si kao ocean'.