|
ostale su ti neke slike kod mene kada smo se onda počeli skrivati od svjetlosti, mamiti sudbinu mjesečinom u potkrovljima iznajmljenih gradova čuvam ih u gužvi svakodnevnih stvarčica, pregrijanih okidača i ničimvažnih rutina, sjetim ih se tek ovako, ponekad, kada se planete namjeste u nestašluk, ponavljanja nemogućih stvarnosti u mantru, a neke stare pjesme slučajno dođu na red automatizmima kojim se švercam na ovoj liniji života na kojoj kondukterima ne trebam obećati već prokockanu vječnost za sljedeću vožnju čiju sam kartu propila još davno one noći kada si plakao na zgrčenim stepenicama vrha planine a ja maštala o značenju riječi 'sloboda’ u sintagmi ‘slobodni pad’, slušajući let čaše prije nego što se razbila praznog dna, u paramparčadi zauvijek nas pronalazim uvijek kada tonem ... ... ... bila sam premlada tada da bih znala, dovoljno stara sada da znam: loša isprika. |