ostale su ti neke slike kod mene kada smo se onda
počeli skrivati od svjetlosti,
mamiti sudbinu mjesečinom
u potkrovljima iznajmljenih gradova
čuvam ih u gužvi svakodnevnih stvarčica, pregrijanih okidača i ničimvažnih rutina,
sjetim ih se tek ovako, ponekad,
kada se planete namjeste u nestašluk,
ponavljanja nemogućih stvarnosti u mantru,
a neke stare pjesme slučajno dođu na red
automatizmima
kojim se švercam na ovoj liniji života
na kojoj kondukterima
ne trebam obećati već prokockanu vječnost
za sljedeću vožnju
čiju sam kartu propila još davno
one noći
kada si plakao na zgrčenim stepenicama vrha planine
a ja maštala o značenju riječi 'sloboda’
u sintagmi ‘slobodni pad’,
slušajući let čaše prije nego što se razbila
praznog dna,
u paramparčadi
zauvijek nas pronalazim
uvijek kada tonem
...
...
...