|
vratim ti se tako, svakih par godina kad uštedim dovoljno samodostatnosti za nostalgiju ja prebrojim rotacije sunca u porama i skuckam vremena kao novčića taman koliko treba za još samo jedan šut snovite naivnosti da se zanesem kad zaigram uvijek posljednji rulet maštanja i na istu boju propuštene sreće uložim sve žetone stvarnosti oznojenim dlanovima fantomskih dodira već unaprijed zapisana na površini čohe u rasap linije života i linije srca prokockam svakoj idili malo duše, kad ti se tako vratim, svakih par godina, ja utonem svoja profana jutra u tvoje oči poput las vegasa, pamteći poslije dugo koliko je velika pustinja, i nepobjediva slabost |