|
antologijska ili nema više vremena u prošlosti te ne čeka ništa što već ne znaš da je tamo, možeš li izabrati staro ili novo ako je to jedini izbor? znoje ti se ruke pred odlukom, i vrijeme nema okus peperminta kad se rasteže poput žvake, [jebi ga] ali vrijeme je vječno, za razliku od žvake, [ehej, gdje ti misli odoše?] neprestano čuđenje ili uneventful mir? igra u kojoj nema kompromisa, sadašnjost do vječnosti nije opcija, i međuprostor je ograničen prostorima glatka kao bebina guza moja je stvarnost tupa, događa se povrh mene kao aura i ne dodiruje me iznutra, ponajčešće uopće, to je naprosto strašno i suprotno svemu kako mislim da treba da bude, možda se među nama desio trenutak kad smo se previše otrljale jedna o drugu i obostrano previše ugladile da se više stvarno osjetimo uopće?, postoji, naime, taj jedan trenutak svugdje kad je sve moguće i kada se ti momenti mimoiđu u svjetovima oni postaju male kamikaze, pretpostavljam da se ono što se tada desi ne naziva implozija, ali usudim se pomisliti da su im rezultati isti ili barem slični, ali onda... ima i ona priča o feniksu (sve manje pridajemo važnost riječima) nismo više dovoljno mladi da se trošimo na prozaične isprike, zar ne, vrijeme kao da je iznenada postalo dragocjeno, kao i napor, ulazi u svakodnevne računice na kojima zasnivamo dugoročnost, ponekad nas flešira da je sve matematika ali si onda ne dopuštamo da tako mislimo, iako i to sve manje predano, nismo više dovoljno mladi da se objašnjavamo svijetu kojem ne želimo biti dužni pravilnost kaosa kojim sami sebi vječno ostajemo nepoznanica, ali još nismo prestari za teorije, za riječi, nismo |