antologijska ili nema više vremena
u prošlosti te ne čeka ništa
što već ne znaš da je tamo,
možeš li izabrati
staro ili novo
ako je to jedini izbor?
znoje ti se ruke
pred odlukom,
i vrijeme nema okus peperminta
kad se rasteže
poput žvake,
[jebi ga]
ali vrijeme je vječno,
za razliku od žvake,
[ehej, gdje ti misli odoše?]
neprestano čuđenje ili uneventful mir?
igra u kojoj nema kompromisa,
sadašnjost do vječnosti
nije opcija,
i međuprostor je ograničen
prostorima
glatka kao bebina guza
moja je stvarnost tupa,
događa se povrh mene
kao aura
i ne dodiruje me
iznutra,
ponajčešće uopće,
to je naprosto strašno
i suprotno svemu
kako mislim da treba da bude,
možda se među nama desio trenutak
kad smo se previše otrljale
jedna o drugu
i obostrano previše ugladile
da se više stvarno osjetimo
uopće?,
postoji, naime,
taj jedan trenutak svugdje
kad je sve moguće
i kada se ti momenti mimoiđu
u svjetovima
oni postaju male kamikaze,
pretpostavljam da se ono što se tada desi
ne naziva
implozija,
ali usudim se pomisliti
da su im rezultati isti
ili barem slični,
ali onda...
ima i ona priča o feniksu
(sve manje pridajemo važnost riječima)
nismo više dovoljno mladi
da se trošimo na prozaične isprike,
zar ne,
vrijeme kao da je iznenada
postalo dragocjeno,
kao i napor,
ulazi u svakodnevne računice
na kojima zasnivamo
dugoročnost,
ponekad nas flešira da je sve matematika
ali si onda ne dopuštamo
da tako mislimo,
iako i to sve manje predano,
nismo više dovoljno mladi
da se objašnjavamo svijetu
kojem ne želimo biti dužni pravilnost kaosa
kojim sami sebi vječno
ostajemo nepoznanica,
ali još nismo prestari za teorije,
za riječi, nismo
Post je objavljen 29.04.2008. u 01:15 sati.