arhetip vlage
stali su satovi na tvom štednjaku,
ista temperatura (beskonačno prije ključanja)
ohlađena uljudnošću potisnute bliskosti
i nekom neopipljivom potrebom da je se bar pomenemo
u sobnoj mikroklimi
uspjele su dosada halogenke, plavuše i artičoke,
i mnoge mnoge zabune, zablude, i neke druge riječi što počinju na – za,
ali valjda i jedna sreća uspjeva;
mogla si imati taj život
i sjećaš se i sad točno razloga radi kojeg ga nisi željela,
jednako jasno i logično,
premda ga ne osjećaš intenzivno kao i tad
pa se sve, kao u nekom sepia flashu,
učini pomalo patetično i glupavo
kad ovako razmišljaš;
drugim putem nisi mogla dovde,
zahoda iza mutnih vrata,
(ti si)
samo silueta
koja bi željela biti prozirna,
umjesto da želi prolaziti kroz zidove
rikverc u krug
danas je opet netko spomenuo
leteće balone,
one velike u kojima je topli zrak
i podižu se daleko
da postanu mali na fotografiji
moraju pravilno postaviti
vlasititu udaljenost
od epicentra objektiva,
neprestano ih vidim skoro opipljivo,
ego je žrtva vrtloga
u očima,
i blizina je koliko ugodna
toliko i neugodno prepuna podsjetnika
na želje koje se nisu mogle ostvariti
ili zaželjeti
u bilo kojem drugom vremenu
ili životu,
moralo je biti tako:
navika je samo onoliko lagodna
koliko je blizu nemogućem
odvikavanje od nje
(možda sam u nekom prošlom životu bila oblak?)
(spušten zastor i igre svjetla)
spustila sam svjetla u pod,
saginjem glavu svoje budnosti
pred susjedima
sakrivam se od njihove znatiželje,
mrzila me još onih dana kad sam uvijek kasnila i šunjala se kući,
i uvijek bez iznimke sretala barem jedan pogled
kako sjaji u noći dok me opaža u nedjelu,
uvijek sam nekako kontala
da bi me još mogli jednom otkucat starom
kad bude kupovao kruh, slobodnu i cigare
ujutro u butizi,
ali eto, ima bit da nikad nisu,
(a sad nikad i neće)
a meni još ostala ta stara navika,
da se skrivam pred njihovom znatiželjom
i očima koje sjaje među napola otškrinutim škurama
Post je objavljen 30.04.2008. u 05:49 sati.