otvorene su oči
praskozorja
širom u povratak,
pun je mjesec,
i zjene su ti
obruči plime
razlivene na dlanovima:
kanali kojima si plesala o pučini
premostili su obale
kontinentom,
kako domišljato
i kako lako
između stvarnosti
ponestalo je praznine,
a ulice japanskih trešanja u cvatu
zamirisale na citruse
i divlju travu;
taj 'sjever – jug'
uvijek te podsjeća na zimu,
samo trenutak iznad oblaka,
prostranstva ekstaze ciganskih violina
da se saberu
u točku:
uspon u provaliju
počinje na vrhu;
vratila si se,
suočenju
da je opet prekasno
da ostaneš:
ova noć se troši
kao forte u decrescendu,
i jutro je,
kao oduvijek,
kraj produžene tišine između
ovog i onog proljeća,
ove i one duše