postoje stvari koje progone svakoga od nas,
neke iz prošlog vremena, neke iz budućeg;
svatko ponekad izabere krivo,
netko i više nego jednom,
no svejedno,
svaki je izbor pravi, na kraju svega,
ne postoji alternativa za jedino.
preslagujem komadiće naših mozaika, opet i ponovo,
kao puzzle su,
dijelovi pristaju svaki samo jednom,
i svaki pejsaž je unaprijed zadan,
onim krivim pokušajima,
ili onim pravim,
svejedno...
i tako...
dođi samnom, poželim ti napisati
iz ovog nekog trenutka bliskosti u daljini,
ali kao i uvijek, vrijeme je samo takvo
da opet negdje odlazim,
pa pomislim
da mogao bi još jednom
poželjeti da ostanem,
a znam
da ne bih mogla, sada
kao ni nikad prije.
i da ti kažem
koliko te još uvijek želim
puzzle bi se posložile u onu staru sliku
opet i još jednom,
kada sam
kao i sada
željela samo da pođeš samnom,
no svejedno...