Mehagina kći https://blog.dnevnik.hr/mehaginakci

subota, 23.10.2021.

Jedan post za one kojih više nema...





Ponekad mi dođe da vratim vrijeme, ali ono se vratiti ne može. Kad pomislim da mi je ova pamet, a one godine, tad se misli (u prijevodu) sad mogu sebi da priuštim to što sam nekad želio/željela ali ne mogu da koristim...Ali ne bih ja vraćala vrijeme samo radi toga, već i zbog nekih osoba koje više nisu tu. Koliko sam samo ostavila riječi u svojoj glavi za one koje više nikad, ali nikad sresti neću. I koliko sam samo uputila pozdrava onima do kojih moji pozdravi nikad nisu došli. Ali, možebit što neko reče, ionako pozdrave šaljemo radi sebe, a ne radi pozdravljenih.

Ne znam, pokušavam da napišem post, ali ne ide. Pišem i brišem. Ili nemam inspiraciju, ili je sve tako propalo duboko u mene da ni sama ne znam da dokučim riječi....“... postoje u nama neke nepremostive dubine, postoje u nama neke stvari neprevodive u riječi,ne znam..”…

P.S. Grob Balaševića sam prvi put posjetila prije mjesec dana. Zapalila sam svijeću i zahvalila mu se na mom djetinjstvu, eto tako, što sam rasla uz njega....

23.10.2021. u 21:44 • 21 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 21.10.2021.

Đavolji triler




Ipak, kad malo bolje razmislim... Te osobe koje su mi činile loše (čitaj nešto protiv moje volje), ne mogu ih tretirati kao neprijateljima, već kao svojim učiteljima. Od njih sam naučila kakva ne treba da budem...ali ako su mi nanijeli nepravdu to ne znači da trebaju sa tom istom nepravdom da nastave, jer ja sam spoznajom ko su oni sasvim dovoljno naučila od njih. Koliko god se trudila da se predstavim kao osoba širokih vidika, prvo samoj sebi, što je i najbitnije, nikad neću moći razumjeti ljude koji svjesno nanose zlo drugima. Ja duboko vjerujem da, kako postoji dobro, tako postoji i zlo. Postoje i ljudi koji potpišu pakt sa vragom i rade u njihovoj sluzbi misleci da se nikad razotrktiti neće, pa se skrivaju iza maski , glume svece, a ustvari su samo šaka jada. Zamislite kad radite u službi vraga zato što vam je obećao novce, žene, život na nivou, koliko to ima veze sa realnošću, smislom i iskrenošću i koliko u tome moze uzivati neko ko je spao tako nisko? Nimalo. Mozda i moze trenutno, ali to se plaća. Ko zna čime... Neki ljudi su spremni na sve. Biti spreman na sve nije garancija sreće, pogotovo kad znaš da to tako inače ne bi bilo....

P.S. 1- Odgledati film „Egzorcist“, ko nije....

P.S.2- Fotka nosi simboličan naziv "Oslobođenje"

21.10.2021. u 20:33 • 27 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 18.10.2021.

Zlatibor

Kazu da je Zlatibor dobio ime po zlatnom boru. Kako god da se zvao i ime dobio, lijep je. Za dva dana koliko sam provela na ovoj planini razmišljala sam o tome sta sve covjek moze da vidi samo u 1 danu, a da ne pričam o dva dana. A niste ni svjesni kad gledate samo svoja posla, šta sve možete uraditi samo u 1 danu. Dug je spisak...
Na Zlatibor sam stigla po kišnom i maglovitom danu. Nisam mogla koristiti gondolu o kojoj svi pričaju (žičaru), ali stigla sam šta sam stigla. Dakle, osim Zlatibora, spomenika na vrh Šumanovog brda, ja sam stigla otići u Stopića pećinu i naravski vidjeti Sigorojno staro etno selo, zatim kaobojsko-indijansko selo El Paso i mnogobrojne krajolike zlatiboskog kraja.



18.10.2021. u 15:17 • 31 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 14.10.2021.

TO



Htjela sam nešto sa vama da podijelim, a što mi se desilo juna 2016.godine. Kako kaže moj učitelj reikija-otvorila su ti se vratanca da vidiš, došlo je vrijeme, ti si odrasla i spremna si da TO vidiš. Da dobro ste pročitali, to o čemu ću da pišem nazvala sam „TO“. Naime, tog ljeta gospodnjeg 2016.godine, pogledala sam u sat i vidjela da je 21.35 sati, a zeludac je trazio čokoladu ili nešto slatka a u kuhinji ničeg nije bilo. Trgovine sa hranom ovdje u mom kraju rade do 22 sata i ja sam brzebolje pozurila da se spremim: obuci trenerku, patike, uzmi novac i trči do najbliže trgovine koja je nekih cca 200 metara od moje zgrade. Ni sluteći šta će mi se desiti za nekih 2-3 minute, izašla sam iz zgrade i tog istog moment zakoračila, ha ha ha, ja to volim reći, u svijet matriksa. Idući niz stepenice izmedju moje i susjedne zgrade pažnju mi je privukao svjetleci objekat koji je stojao u zraku, ali pak treperio sasvim čudno i neobično. Nije letio. Upoznata sam sa teorijom letenja tj. aerodinamikom, ali ovo nije bila nikakva letjelica. Stojalo je i treperilo, a zatim bi s vremena na vrijeme pravilo nagle pokrete lijevo-desno, gore-dole. Gledajući onako u čudu, a kako bih drugacije, TO je odjednom promjenilo boju u crvenu kao da je dalo nekome znak. I bila sam u pravu, iza drveta odjednom ugledala sam jos ista dva objekta, kao da su se „dopisivali“ sa tom crvenom bojom. Kad bi ovaj vratio boju u svjetlu, ovaj drugi bi pocrvenio, kao da su mene vidjeli i javljali jedan drugom „Jedno nas je vidjelo“. Apsolutno nikog nije bilo na ulici da prodje , koga bih pitala da li vidi isto sto i ja. Auta jesu prolazila, ali niko to iz auta nije ni mogao vidjeti. Ne znam sve je trajalo mozda desetak minuta, to moje posmatranje i cekanje neceg, ni sama ne znam cega. Odjednom jedan objekat od ta tri odletio je u svemir, sasvim necujno, što me mnogo uplasilo i ja sam poput ptice trkačice bukvalno odletjela i uletjela u trgovinu, a kako sam zaprepasteno izgledala onom sekjuritiju to nikad necu saznat ha ha ha. Kupila sam keks i onda kad sam izasla ocekivala sam da cu zateci ona dva objekta, ali no, nigdje ih nije bilo. Otišli svojim putem u svoj svijet. Kad sam ispricala drugarima sta sam vidjela tu noc poceli su me zezati imitirajuci Djuru i onaj skeč „Prozelenksti objekat koji je bio žut, ustvari bio je crven....“. Znam, i meni je smijesno, ali tu noc, ja necu nikad zaboraviti, ma šta TO gore bilo, ma šta tu noc ja vidjela, znam da je bilo nesto i da nije pripadalo ovom našem svijetu. Eto, toliko od mene. Želim vam slatke snove.

14.10.2021. u 21:47 • 20 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.