Međugorski glas

25.09.2010., subota

Gospina mjesečna poruka vidjelici Mariji, 25. rujna 2010. godine

Vjera, slabost, poniznost Na dječicu se obilno izlijevaju Gospini blagoslovi, kao svježina nabujalih voda, kao ljekovita čistoća svjetlosnoga slapa, kao miomiris nebeskih ruža što teku s izvora nepresušne ljubavi. Majka nas liječi, doziva i potiče da se okrenemo Stvoriteljevoj mudrosti i ljepoti, da se s potpunim povjerenjem predamo zagrljaju milostivosti i dobrote, da se tegobno ne opterećujumo mijenama zemaljskim, da se vratimo dubinama vlastitih duša, u kojima prebiva plamen istine. Hoćemo li konačno očišćujućoj vatri dopustiti da se razbukta, da nas osvijetli iznutra i izvana, da protjera magluštine, satkane od laži, varavih znanja i pričina, zakukuljenih u čahuru okoštale oholosti i kratke pameti? Hoćemo li se, uza sva Gospina nastojanja, uspjeti osloboditi okova navezanosti, pokidati užad na koja smo se dragovoljno privezali te napokon isploviti na pučinu vjere, gdje vjetrove, smjerove i valove prepuštamo Onome kojemu sve pripada? Hoćemo li slobodnu volju prepustiti knezu svijeta, hoćemo li do kraja postati žrtve manipulatora, srebroljubaca i slatkorječivosti zalutalih? Hoćemo li biti krojači ili manekeni, kormilari ili zavedeni putnici što trunu u potpalublju? Jer sotona je jak u zavođenju tek onda kad mu se prepustimo, kad mu povjerujemo i kad nas opčini blještavilom pohlepe i požude, rumenom korom jabuke pod kojom caruje gnjilež. Upitajmo se čemu vjerujemo i komu dajemo povjerenje, tko su nam uzori i čije nagovore slijedimo. Jesmo li doista nemoćni pred bujicom pomahnitalog opsjenarstva ili se iz straha i komoditeta prepuštamo struji vremena što bezglavo srlja prema ponoru smrti, očaja i beznađa, koja nas uvlači u kavez zvijeri, koja nas rasteže na vitlu raščovječenja i baca u lance uzništva? Hoćemo li istinu pretpostaviti ishlapjelom znanju, a slobodu Božjih stvorova zamijeniti dragovoljnjim robovanjem beskrupuloznoj laži, iznikloj iz naopakog poimanja svijeta, iz izokrenute spoznaje onoga što jesmo, iz izokrenutih teza što se kite znanstvenošću, veličaju sebeljublje i na prijestolje svjetlosti dižu umotvorine začete u tami srdaca? Gospa nas potiče na svrhovitiji, punije i istinskiji život u vjeri. Poziva nas na predanost njezinu Sinu, na povjerenje u Stvoritelja, na dublje proživljavanje svetih riječi „Vjerovanja“, u kojemu su sažeti svi pokladi naše vjere, u kojem cvjeta istina, u kojem buja mudrost i ljubav Gospodinova. Kako ćemo živjeti svoj vjerski život ako do kraja ne vjerujemo u Oca, Boga svemogućeg, u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega, koji je začet po Duhu Svetom i rođen od Djevice, koja gotovo tri desetljeća svraća u našu bijedu i nevjeru, u naše sumnje i razočaranja, u našu gluhoću i sljepoću, nestalnost i mlakost, zavedenost i neodlučnost. Dohodi Gospa u gnijezdo naših slabosti, provjetrava ustajali zrak, čisti korov i neplodno raslinje što se razmnožilo i zagušilo zdravo sjeme vjere, što priječi prolazak životodajne svjetlosti, što jasnoću Otkupiteljevih riječi prekriva sjenama modernizma, progresa, perfidne iščašćenosti i zavodničke svjetlosti, zapaljene na lučonošinoj baklji. Upozorava nas Prečista da slabost raste tamo gdje opada poniznost, da laž nalazi najplodnije mjesto u oholim srcima, da je pala čovjekova narav puna prkosa, da je u njoj rasadište neposlušnosti Božjim riječima, ali isto tako i mjesto naivne poslušnosti neprijatelju od početka. Jer bez poniznosti ne možemo prevladati nemoć i oduprijeti se zlome, ali poniznošću možemo rasti u istini i krijepiti se na izvoru života, postati jaki i moćni pred silama tame. Sjedeći na dvije stolice, ponekad čujemo i Božju riječ, ali, kad su u pitanju djela ljubavi, ravnamo se po zavodnikovu glasu, počinjemo se vrpoljiti i izmicati svjetlu istine. Olako prihvaćamo rješenja koja ne iziskuju žrtvu, brzo se povlačimo u vlastite ljušture i tražimo opravdanja po mjeri ljudske mudrosti, plašeći se života koji se temelji na čvrstoj stijeni Božje „ludosti“. Zato smo neprestano u raskoraku između sna i jave, između zbilje i htijenja, između istine i laži. Htjeli bismo služiti svijetu, a ne biti od svijeta, htjeli bismo svjedočiti istinu, a ne živjeti u istini, htjeli bismo biti pravedni, a različitim mjerama prosuđivati sebe i druge. Nama je spoticati se, padati i rasti, ali u svemu ostati dosljedan i ne zamjećivati samo trun u tuđim očima, a ne vidjeti brvno u vlastitom pogledu. Hoćemo li tek pričati i pozivati se na Evanđelje kad je u pitanju osuda bližnjega, ili ćemo živjeti riječi istine i punine, svjesni da one donose plodove tek u potpunom prihvaćanju volje Božje, tek u bezgraničnom povjerenju u Onoga koji nas je stvorio na svoju sliku? Put obraćenja je prihvaćanje vlastitih manjkavosti, njihovo jasno prepoznavanje, a zatim postupno otklanjanje iz onečišćenog srca. Uz molitvu koja, ako stavimo Boga na prvo mjesto, uvijek donosi najveće plodove mira i sigurnosti, zakoračit ćemo na put kojemu ne poznajemo rutu, ali smo zato sigurni da ćemo doći do cilja, urešenog uskim vratima što vode u život vječni.

- 20:27 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.