Vjera, slabost, poniznost
Na dječicu se obilno izlijevaju Gospini blagoslovi, kao svježina nabujalih voda, kao ljekovita čistoća svjetlosnoga slapa, kao miomiris nebeskih ruža što teku s izvora nepresušne ljubavi. Majka nas liječi, doziva i potiče da se okrenemo Stvoriteljevoj mudrosti i ljepoti, da se s potpunim povjerenjem predamo zagrljaju milostivosti i dobrote, da se tegobno ne opterećujumo mijenama zemaljskim, da se vratimo dubinama vlastitih duša, u kojima prebiva plamen istine. Hoćemo li konačno očišćujućoj vatri dopustiti da se razbukta, da nas osvijetli iznutra i izvana, da protjera magluštine, satkane od laži, varavih znanja i pričina, zakukuljenih u čahuru okoštale oholosti i kratke pameti? Hoćemo li se, uza sva Gospina nastojanja, uspjeti osloboditi okova navezanosti, pokidati užad na koja smo se dragovoljno privezali te napokon isploviti na pučinu vjere, gdje vjetrove, smjerove i valove prepuštamo Onome kojemu sve pripada? Hoćemo li slobodnu volju prepustiti knezu svijeta, hoćemo li do kraja postati žrtve manipulatora, srebroljubaca i slatkorječivosti zalutalih? Hoćemo li biti krojači ili manekeni, kormilari ili zavedeni putnici što trunu u potpalublju? Jer sotona je jak u zavođenju tek onda kad mu se prepustimo, kad mu povjerujemo i kad nas opčini blještavilom pohlepe i požude, rumenom korom jabuke pod kojom caruje gnjilež.
Upitajmo se čemu vjerujemo i komu dajemo povjerenje, tko su nam uzori i čije nagovore slijedimo. Jesmo li doista nemoćni pred bujicom pomahnitalog opsjenarstva ili se iz straha i komoditeta prepuštamo struji vremena što bezglavo srlja prema ponoru smrti, očaja i beznađa, koja nas uvlači u kavez zvijeri, koja nas rasteže na vitlu raščovječenja i baca u lance uzništva? Hoćemo li istinu pretpostaviti ishlapjelom znanju, a slobodu Božjih stvorova zamijeniti dragovoljnjim robovanjem beskrupuloznoj laži, iznikloj iz naopakog poimanja svijeta, iz izokrenute spoznaje onoga što jesmo, iz izokrenutih teza što se kite znanstvenošću, veličaju sebeljublje i na prijestolje svjetlosti dižu umotvorine začete u tami srdaca?
Gospa nas potiče na svrhovitiji, punije i istinskiji život u vjeri. Poziva nas na predanost njezinu Sinu, na povjerenje u Stvoritelja, na dublje proživljavanje svetih riječi „Vjerovanja“, u kojemu su sažeti svi pokladi naše vjere, u kojem cvjeta istina, u kojem buja mudrost i ljubav Gospodinova. Kako ćemo živjeti svoj vjerski život ako do kraja ne vjerujemo u Oca, Boga svemogućeg, u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega, koji je začet po Duhu Svetom i rođen od Djevice, koja gotovo tri desetljeća svraća u našu bijedu i nevjeru, u naše sumnje i razočaranja, u našu gluhoću i sljepoću, nestalnost i mlakost, zavedenost i neodlučnost. Dohodi Gospa u gnijezdo naših slabosti, provjetrava ustajali zrak, čisti korov i neplodno raslinje što se razmnožilo i zagušilo zdravo sjeme vjere, što priječi prolazak životodajne svjetlosti, što jasnoću Otkupiteljevih riječi prekriva sjenama modernizma, progresa, perfidne iščašćenosti i zavodničke svjetlosti, zapaljene na lučonošinoj baklji. Upozorava nas Prečista da slabost raste tamo gdje opada poniznost, da laž nalazi najplodnije mjesto u oholim srcima, da je pala čovjekova narav puna prkosa, da je u njoj rasadište neposlušnosti Božjim riječima, ali isto tako i mjesto naivne poslušnosti neprijatelju od početka. Jer bez poniznosti ne možemo prevladati nemoć i oduprijeti se zlome, ali poniznošću možemo rasti u istini i krijepiti se na izvoru života, postati jaki i moćni pred silama tame.
Sjedeći na dvije stolice, ponekad čujemo i Božju riječ, ali, kad su u pitanju djela ljubavi, ravnamo se po zavodnikovu glasu, počinjemo se vrpoljiti i izmicati svjetlu istine. Olako prihvaćamo rješenja koja ne iziskuju žrtvu, brzo se povlačimo u vlastite ljušture i tražimo opravdanja po mjeri ljudske mudrosti, plašeći se života koji se temelji na čvrstoj stijeni Božje „ludosti“. Zato smo neprestano u raskoraku između sna i jave, između zbilje i htijenja, između istine i laži. Htjeli bismo služiti svijetu, a ne biti od svijeta, htjeli bismo svjedočiti istinu, a ne živjeti u istini, htjeli bismo biti pravedni, a različitim mjerama prosuđivati sebe i druge. Nama je spoticati se, padati i rasti, ali u svemu ostati dosljedan i ne zamjećivati samo trun u tuđim očima, a ne vidjeti brvno u vlastitom pogledu. Hoćemo li tek pričati i pozivati se na Evanđelje kad je u pitanju osuda bližnjega, ili ćemo živjeti riječi istine i punine, svjesni da one donose plodove tek u potpunom prihvaćanju volje Božje, tek u bezgraničnom povjerenju u Onoga koji nas je stvorio na svoju sliku? Put obraćenja je prihvaćanje vlastitih manjkavosti, njihovo jasno prepoznavanje, a zatim postupno otklanjanje iz onečišćenog srca. Uz molitvu koja, ako stavimo Boga na prvo mjesto, uvijek donosi najveće plodove mira i sigurnosti, zakoračit ćemo na put kojemu ne poznajemo rutu, ali smo zato sigurni da ćemo doći do cilja, urešenog uskim vratima što vode u život vječni.
Post je objavljen 25.09.2010. u 20:27 sati.